Šijitska tradicija predstavlja jedan od dva glavna ogranka islama, uz sunizam. Dok suniti čine većinu muslimanske populacije, šiiti su značajna manjina koja ima svoje specifične vjerske i kulturne tradicije. Ova tradicija ima duboke korijene u povijesti islama, a njen razvoj oblikovan je raznim političkim i društvenim faktorima kroz stoljeća.
Jedan od ključnih trenutaka u povijesti šijitskog islama dogodio se nakon smrti proroka Muhammeda 632. godine. Sukob oko nasljedstva i vođenja muslimanske zajednice doveo je do podjele između onih koji su smatrali da bi vođa trebao biti iz prorokove obitelji, odnosno iz reda Alija, Muhammedovog rođaka i zeta, i onih koji su smatrali da bi vođa trebao biti izabran među najkompetentnijima. Ova podjela postala je temeljni uzrok razlika između sunita i šiita.
Šiitski muslimani vjeruju da je Ali, zajedno s njegovim sinovima, posebno Hasanom i Huseinom, bio legitimni nasljednik proroka. Huseinova smrt u bitci kod Karbale 680. godine, gdje je poginuo zajedno s brojnim članovima svoje obitelji, postala je simbol otpora protiv tiranije i nepravde. Ovaj događaj se slavi svake godine tijekom mjeseca muharrema, posebno na dan Ašure, kada šiiti organiziraju procesije i obrede koji odaju počast Huseinovoj žrtvi.
Osim povijesnih i političkih razlika, šijitska tradicija obuhvaća i jedinstvene teološke i ritualne aspekte. Šiiti daju poseban značaj imamatima, koji se smatraju duhovnim i političkim vođama zajednice. Oni vjeruju da su imami, koji su potomci Alija i Fatime, prorokove kćeri, bezgrešni i da imaju poseban položaj u vođenju vjernika. Ova ideja imamata razlikuje se od sunitskog pogleda na vođenje zajednice, gdje nema nasljednog vođstva.
U okviru šijitskog islama postoje različite sekte, pri čemu su najpoznatije dvanaestnici (Ithna Ashariyya), koji vjeruju u dvanaest imama, i ismailiti, koji priznaju drugačiji niz imama. Ove različite grane unutar šijitizma doprinose raznolikosti unutar šijitske tradicije. Šijitski običaji također uključuju različite oblike molitve i rituala, koji se mogu razlikovati od onih sunitskih, kao što su posebni oblik klanjanja ili dodatne molitve.
Unutar šijitske zajednice, važnu ulogu igra i učenje i intelektualna tradicija. Šijitski teolozi i učenjaci često su se bavili filozofskim pitanjima, etikom i pravom, razvijajući bogatu tradiciju rasprava i tumačenja vjerskih tekstova. Ova intelektualna tradicija također se ogleda u šijitskim školama, koje se nalaze u različitim dijelovima svijeta, uključujući Irak, Iran i Liban.
Osim vjerskih aspekata, šijitska tradicija je također duboko povezana s kulturom i identitetom šiitskog naroda. U mnogim zemljama gdje šiiti čine značajan dio populacije, njihova tradicija oblikuje društvene norme, umjetnost, glazbu i književnost. Na primjer, šiitska poezija često odražava teme mučeništva i pravednosti, dok su mnogi kulturni festivali i običaji usko povezani s vjerskim praznicima i događanjima.
U današnje vrijeme, šiitska tradicija suočava se s brojnim izazovima, uključujući političke sukobe, sektaške tenzije i globalizaciju. Sukobi u zemljama poput Iraka, Sirije i Jemena često su obilježeni napetostima između sunita i šiita, što otežava suživot i zajednički napredak. Međutim, šiitska tradicija i dalje ostaje snažna, obogaćujući islamski svijet svojim jedinstvenim doprinosima teološkim, kulturnim i društvenim aspektima.
U zaključku, šijitska tradicija religija je kompleksna i bogata sa svojim povijesnim, teološkim i kulturnim aspektima. Unatoč izazovima s kojima se suočava, ona ostaje važan dio islamskog svijeta i nastavlja oblikovati identitet i vjerovanja milijuna šiitskih muslimana diljem svijeta.
