Školstvo u Jugoslaviji predstavlja složenu i višeslojnu temu koja obuhvaća razdoblje od osnivanja Socijalističke Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1945. godine pa sve do raspada te države početkom 1990-ih. Tijekom tog razdoblja, obrazovni sustav prolazio je kroz značajne promjene, a njegov razvoj bio je uvjetovan političkim, socijalnim i ekonomskim okolnostima koje su vladale u zemlji.
Na početku, nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je naslijedila obrazovni sustav koji je bio prepun nedostataka. Obrazovanje je bilo dostupno samo manjim dijelovima populacije, a veći dio stanovništva bio je nepismen. U tom kontekstu, vlasti su pokrenule ambiciozni program pismenosti i obrazovanja, čiji je cilj bio osigurati pristup obrazovanju za sve. U razdoblju od 1945. do 1950. godine, osnovane su mnoge osnovne škole, a u gradovima su otvorene i srednje škole.
Školstvo u Jugoslaviji bilo je organizirano kao centralizirani sustav pod državnim nadzorom. Uvođenje jedinstvenog kurikuluma omogućilo je uniformnost u obrazovanju diljem svih republika. Osnovna škola trajala je osam godina, dok je srednja škola obuhvaćala razdoblje od četiri do pet godina, ovisno o smjeru. U tom su se sustavu posebno isticale tehničke i zanatske škole koje su obrazovale stručnjake potrebne za industrijski razvoj zemlje.
Jedna od ključnih karakteristika školstva u Jugoslaviji bio je naglasak na ideološkom obrazovanju. Učenje o socijalizmu, bratstvu i jedinstvu, te povijesti Jugoslavije, bilo je sastavni dio kurikuluma. Učenici su učili o važnosti zajedništva, radničke klase i odanosti socijalističkoj ideologiji. Ovako usmjereno obrazovanje imalo je za cilj stvaranje građana koji će biti lojalni državi i njezinim vrijednostima.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih, došlo je do daljnjih reformi u obrazovnom sustavu. Pojavila se potreba za prilagodbom školskih programa potrebama tržišta rada, što je rezultiralo diversifikacijom obrazovnih smjerova. Uvedeni su fakulteti i visoke škole koje su omogućile daljnje obrazovanje i specijalizaciju. Također, naglašena je važnost praktične nastave, što je omogućilo studentima stjecanje vještina potrebnih za zapošljavanje.
Unatoč pozitivnim pomacima, školstvo u Jugoslaviji suočavalo se s brojnim izazovima. Razlike u razvoju između republika, posebno između razvijenijih područja poput Slovenije i Hrvatske i manje razvijenih područja poput Kosova i Makedonije, često su rezultirale nejednakostima u kvaliteti obrazovanja. Također, politička nestabilnost i nacionalne tenzije tijekom 1980-ih godina dodatno su pogoršale situaciju. Mnogi su se studenti suočavali s preprekama zbog etničkih i političkih razlika, što je utjecalo na pristup obrazovanju.
Raspad Jugoslavije 1990-ih godina doveo je do radikalnih promjena u obrazovnom sustavu. Svaka nova država, koja je nastala iz bivše Jugoslavije, počela je razvijati vlastiti obrazovni sustav, često s fokusom na nacionalne interese i identitet. Iako su se s vremenom pojavile nove prilike za reforme i modernizaciju obrazovanja, nasljeđe jugoslavenskog školstva ostalo je prisutno. Mnogi učitelji i profesori zadržali su obrazovne metode i ideologije iz prošlosti, što je otežalo adaptaciju na nove uvjete.
U današnje vrijeme, obrazovni sustav u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije nastavlja se razvijati. Potrebno je uspostaviti ravnotežu između tradicije i suvremenih obrazovnih pristupa, kako bi se osiguralo kvalitetno obrazovanje za sve. S obzirom na brz razvoj tehnologije i globalizaciju, obrazovanje se suočava s novim izazovima, a budućnost školstva ovisi o sposobnosti prilagodbe ovim promjenama.
Školstvo u Jugoslaviji ostavlja dubok trag u kolektivnoj memoriji njenih građana. Bilo je to razdoblje kada se obrazovanje smatralo ključem napretka i razvoja, a mnogi se još uvijek s nostalgijom sjećaju svojih školskih dana. Ovaj složeni sustav obrazovanja oblikovao je generacije mladih ljudi, a njegovo nasljeđe nastavlja utjecati na obrazovne politike i prakse u regiji.
