Divljač je pojam koji se u hrvatskom pravu definira u kontekstu zakona o lovstvu. Zakon o lovstvu, koji regulira pitanja vezana uz lov i zaštitu divljači, definira divljač kao sve vrste divljih životinja koje su slobodno rasprostranjene u prirodi, a koje se lovi ili može loviti. Ovaj zakon je uspostavljen kako bi se osigurala održivost populacija divljači, zaštita staništa i uspostavljanje ravnoteže između lovačkih interesa i očuvanja prirodne baštine.
Prema zakonu, divljač se dijeli na nekoliko kategorija. Prvo, možemo govoriti o sitnoj i krupnoj divljači. Sitna divljač obuhvaća vrste poput zeca, fazana, jarebice i drugih manjih ptica, dok krupna divljač uključuje veće životinje poput srne, jelena, divlje svinje i medvjeda. Različite vrste divljači imaju različite sezone lova, a lovci moraju biti svjesni tih pravila kako bi se pridržavali zakonskih okvira.
Pored toga, zakon o lovstvu propisuje i način na koji se divljač može loviti. Naime, lov se može obavljati samo u određenim sezonama, koje su definirane kako bi se zaštitile vrste u razdobljima njihove reprodukcije ili migracije. Također, lovci moraju imati odgovarajuće dozvole i licencu kako bi mogli legalno loviti, a postoje i određena pravila o korištenju oružja i opreme koja se može koristiti za lov.
U praksi, divljač igra ključnu ulogu u ekosustavu. Ona je važan dio prehrambenog lanca i doprinosi biološkoj raznolikosti. Međutim, ljudske aktivnosti, uključujući urbanizaciju, poljoprivredu i klimatske promjene, mogu negativno utjecati na staništa divljači. Stoga je važno da se osiguraju odgovarajuće mjere zaštite kako bi se očuvala divljač i njihova staništa.
Osim što se divljač lovi, postoje i druge aktivnosti vezane uz divljač koje su regulirane zakonom. Na primjer, određene vrste divljači zaštićene su zakonom, što znači da ih nije dozvoljeno loviti. Ove vrste su često ugrožene ili rijetke, a njihova zaštita je ključna za očuvanje biološke raznolikosti. U tom smislu, lovci su često uključeni u programe zaštite i očuvanja, gdje pomažu u obnovi staništa i praćenju populacija divljači.
U konačnici, pitanje što je divljač prema zakonu o lovstvu nije samo pravno pitanje, već i ekološko i etičko. S jedne strane, lov je tradicija koja ima dugu povijest i važnu ulogu u kulturi mnogih zajednica. S druge strane, održavanje ravnoteže između ljudskih interesa i očuvanja prirode zahtijeva odgovoran pristup lovu. Lovci bi trebali biti svjesni svoje odgovornosti prema prirodi i divljači, te se truditi pridržavati se zakonskih okvira i etičkih normi.
Kako bi se osigurala održivost divljači, važno je educirati javnost o pravilima lovstva i značaju divljači u ekosustavu. To uključuje informiranje o pravilnim metodama lova, tehnikama očuvanja i važnosti zaštite staništa. Također, poticanje suradnje između lovaca, ekologa, znanstvenika i lokalne zajednice može doprinijeti boljem upravljanju divljači i njihovim staništima. U konačnici, divljač je dragocjeni dio naše prirode, i kao takva, zaslužuje naše poštovanje i zaštitu.
