Glagoljica je najstarije poznato slavensko pismo koje je nastalo u 9. stoljeću. Njena pojava vezana je uz misionarske aktivnosti svetih Ćirila i Metoda, koji su stvorili ovo pismo kako bi omogućili pismenost slavenskim narodima. Glagoljica je bila korištena za pisanje crkvenih i književnih tekstova te je igrala ključnu ulogu u očuvanju slavenske kulture i jezika. U Hrvatskoj, glagoljica je imala poseban značaj, a njen utjecaj može se osjetiti i u današnjem društvu.
Glagoljica se sastoji od 41 znaka, a svaki znak predstavlja jedan glas. Ovaj sustav pisanja bio je prilagođen slavenskim jezicima, posebno staroslavenskom jeziku koji se koristio u liturgiji. Zanimljivo je da je glagoljica jedinstvena jer nije povezana s drugim poznatim pismima, kao što su latinica ili ćirilica. Umjesto toga, glagoljica ima svoj vlastiti stil i oblik, što je čini prepoznatljivom i posebnom.
U Hrvatskoj se glagoljica razvijala kroz različite povijesne periode. Tijekom srednjeg vijeka, glagoljica je bila dominantno pismo u crkvenim krugovima, a mnogi su važni dokumenti, uključujući liturgijske knjige, pisani glagoljicom. Osim u crkvenim tekstovima, glagoljica se koristila i u administrativnim i pravnim dokumentima, čime je doprinijela razvoju pismenosti i književnosti u Hrvatskoj.
Jedan od najznačajnijih spomenika glagoljice je Baška ploča, otkrivena 1851. godine na otoku Krku. Ova ploča datira iz 1100. godine i sadrži jedan od najstarijih poznatih natpisa na hrvatskom jeziku. Baška ploča svjedoči o postojanju hrvatske pismenosti i jezika u vrijeme kada je glagoljica bila u punom cvatu.
Osim Baške ploče, postoje i drugi značajni spomenici glagoljice, kao što su glagoljske misale, knjige i rukopisi koji su sačuvani do danas. Ovi dokumenti pružaju uvid u kulturu i običaje tog vremena, a također su i izvor znanja o razvoju hrvatskog jezika.
U 16. stoljeću, s dolaskom tiskarstva, glagoljica je doživjela novi uzlet. Tiskane knjige na glagoljici postale su popularne, a mnogi su autori koristili ovo pismo za svoja djela. Jedan od najpoznatijih glagoljaša bio je Petar Zoranić, koji je u svom djelu “Planine” koristio glagoljicu za izražavanje svojih misli o prirodi i duhovnosti.
Unatoč svojoj bogatoj povijesti, glagoljica je u 19. stoljeću počela gubiti popularnost. S razvojem nacionalnih pokreta i jačanjem latiničnog pisma, glagoljica je postala sve manje korištena. Ipak, njezina vrijednost za hrvatsku kulturu nije zaboravljena. U 20. stoljeću došlo je do novog interesa za glagoljicu, a mnogi su se istraživači i umjetnici posvetili obnovi i očuvanju ovog pisma.
Danas glagoljica postaje simbol hrvatskog identiteta i kulturne baštine. Različite institucije u Hrvatskoj, uključujući muzeje i kulturne centre, organiziraju izložbe i radionice kako bi educirali javnost o glagoljici. U školama se također podučava o povijesti glagoljice, a mnogi mladi ljudi pokazuju zanimanje za učenje ovog posebnog pisma.
Glagoljica je više od samo pisma; ona je svjedočanstvo o povijesti, kulturi i identitetu Hrvata. Njena ljepota i jedinstvenost čine je predmetom divljenja i istraživanja. Kroz očuvanje i promicanje glagoljice, Hrvatska nastavlja njegovati svoju kulturnu baštinu i prenosi je na buduće generacije.