Hrvatska moderna književnost obuhvaća razdoblje koje se počinje razvijati od kraja 19. stoljeća i traje do današnjih dana. Ova epoha književnosti svjedoči o brojnim promjenama u društvu, kulturi i jeziku, koje su oblikovale identitet hrvatskog naroda. U tom kontekstu, moderna književnost ne predstavlja samo literarni izraz, već i sredstvo za izražavanje nacionalnog identiteta, političkih ideja i društvenih promjena koje su se događale kroz povijest.
U razdoblju moderne književnosti, važnu ulogu igraju različiti književni pravci i stilovi. Realizam, impresionizam, simbolizam i ekspresionizam samo su neki od pravaca koji su utjecali na razvoj hrvatske književnosti. Realizam, kao dominantni književni pravac krajem 19. stoljeća, često je bio usmjeren na prikazivanje stvarnosti, društvenih problema i svakodnevnog života. Pisci poput Augusta Šenoe i Ante Kovačića koristili su realistički pristup kako bi oslikali život u Hrvatskoj, obrađujući teme poput ljubavi, obitelji, politike i identiteta.
Na prijelazu u 20. stoljeće, modernizam postaje sve prisutniji, a autori poput Mislava S. Mandića i Marije Jurić Zagorke počinju istraživati nove oblike izražavanja. Ovaj pravac otvara vrata psihološkim i filozofskim temama, postavljajući pitanja o ljudskoj egzistenciji, identitetu i smislu života. Modernizam također donosi inovacije u strukturi i stilu pisanja, s naglaskom na individualizam i subjektivnost.
Jedan od najznačajnijih trenutaka u razvoju hrvatske moderne književnosti svakako je 1918. godina, kada se Hrvatska pridružila Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji). Ova politička promjena utjecala je na književnike koji su počeli promišljati o nacionalnom identitetu i jeziku. Pisci poput Vladimira Nazora i Ivana Goran Kovačića istraživali su teme nacionalnog identiteta, slobode i borbe protiv tiranije. Njihova djela odražavaju povijesne turbulencije i težnje hrvatskog naroda za slobodom i pravdom.
U razdoblju između dva svjetska rata, hrvatska moderna književnost doživjela je dodatni procvat. Pojavljuju se nova imena i stilovi, a književna scena postaje sve raznolikija. Autorice poput Mile Pavić i Tatjane Gromače donose nove perspektive i glasove u hrvatsku književnost. Njihova djela često se bave pitanjima ženskog identiteta, rodne ravnopravnosti i društvenih normi.
Nakon Drugog svjetskog rata, hrvatska moderna književnost suočava se s izazovima totalitarizma i cenzure. Ipak, mnogi pisci uspijevaju pronaći način kako izraziti svoje misli i osjećaje, često koristeći simboliku i metaforu kako bi zaobišli cenzorske mjere. Književnici poput Dragutina Tadijanovića i Iva Andrića, koji je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, nastavili su stvarati djela koja su ostavila dubok trag u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.
Od 1990-ih godina, s povratkom demokracije, hrvatska moderna književnost ponovno se razvija i mijenja. Nova generacija pisaca donosi svježe ideje i teme, baveći se pitanjima identiteta, prošlosti, rata i suvremenog društva. Autori poput Miljenka Jergovića i Dubravke Ugrešić prepoznati su i cijenjeni ne samo u Hrvatskoj, već i na međunarodnoj književnoj sceni. Njihova djela često istražuju granice između fikcije i stvarnosti, nacionalnog i globalnog, te nude kritički osvrt na društvene pojave i ljudske sudbine.
Hrvatska moderna književnost, stoga, predstavlja bogatstvo različitih glasova, stilova i tema. Ona je odraz društvenih, kulturnih i političkih promjena koje su oblikovale hrvatski identitet kroz povijest. U svojoj raznolikosti, ona nas poziva na promišljanje o vlastitom identitetu, svijetu oko nas i o tome kako književnost može utjecati na naše razumijevanje stvarnosti. Razumijevanje i proučavanje hrvatske moderne književnosti ne samo da obogaćuje našu kulturu, već i potiče dijalog o važnim pitanjima koja se tiču nas kao društva.
