Intertekstualnost je pojam koji se često koristi u književnoj teoriji i analizi, a označava način na koji se tekstovi međusobno povezuju, komuniciraju i utječu jedni na druge. Marko Juvan, istaknuti hrvatski književni teoretičar, jedan je od onih koji su značajno doprinijeli razumijevanju ovog koncepta u kontekstu suvremene književnosti i kulture. Juvanova analiza intertekstualnosti nudi dublje uvide u to kako se tekstovi neprestano oblikuju i preoblikuju kroz dijalog s drugim tekstovima, stvarajući bogatu mrežu značenja koja nadilazi granice pojedinačnih djela.
Juvan ističe da intertekstualnost nije samo pitanje citata ili referenci, već obuhvaća širi spektar odnosa između tekstova. To može uključivati parodiju, aluzije, imitacije, pa čak i ironiju. U njegovim radovima, Juvan se poziva na radove drugih teoretičara poput Julije Kristeve i Mikhail Bakhtina, koji su postavili temelje za razumijevanje intertekstualnosti kao dinamičnog procesa. Prema Juvanu, svaki tekst je u određenom smislu ‘mješavina’ drugih tekstova, što implicira da autor nikada ne stvara u vakuumu, već uvijek u okviru već postojećih kulturnih i književnih tradicija.
Jedan od ključnih aspekata Juvanove teorije intertekstualnosti je ideja o ‘odnosu između autorstva i čitateljstva’. Autor, pišući tekst, uvijek ima na umu određene prethodne tekstove, dok čitatelj, prilikom čitanja, također donosi svoje vlastite interpretacije i asocijacije. Ova interakcija između autora i čitatelja stvara složeni dijalog koji obogaćuje iskustvo čitanja. Na primjer, kada čitatelj naiđe na referencu na neki klasični tekst, ona može potaknuti sjećanja i asocijacije koje nadopunjuju ili mijenjaju smisao novog teksta. Time se otvara prostor za različita tumačenja i nove perspektive.
U Juvanovom radu također se naglašava važnost konteksta u kojem tekstovi nastaju. Kontekst može uključivati povijesne, društvene i kulturne okolnosti koje oblikuju kako autor piše i kako čitatelj interpretira. Ovaj aspekt Juvanova promišljanja intertekstualnosti može se vidjeti u analizi suvremenih književnih djela koja se bave temama identiteta, migracija i globalizacije, gdje se često oslanjaju na različite kulturne i književne tradicije. Takvi tekstovi ne samo da reflektiraju suvremene probleme, već i postavljaju pitanja o načinu na koji se kultura i identitet oblikuju kroz interakciju s drugim kulturama.
Osim toga, Juvanova analiza intertekstualnosti posebno se fokusira na to kako se suvremeni autori koriste intertekstualnim tehnikama za kritiku i dekonstrukciju tradicionalnih narativa. U mnogim slučajevima, autori koriste prepoznatljive motive i teme iz klasičnih djela, ali ih reinterpretiraju u skladu s vlastitim iskustvima i percepcijama svijeta. Ova praksa ne samo da omogućuje autorima da se povežu s književnom tradicijom, već i da je preispitaju i preoblikuju, često u svjetlu suvremenih vrijednosti i uvjerenja.
U zaključku, Marko Juvan svojim radom na intertekstualnosti doprinosi razumijevanju složenih odnosa između tekstova, autora i čitatelja. Njegova analiza otvara vrata za nova tumačenja i omogućuje dublje razumijevanje kako književnost funkcionira unutar šireg kulturnog konteksta. Intertekstualnost, kako je Juvan definira, postaje ključni alat za analizu suvremene književnosti, potičući nas da razmišljamo o tome kako se značenje stvara u mreži međusobnih odnosa između tekstova. Na taj način, Juvan ne samo da obogaćuje teoriju književnosti, već i pruža korisne alate za čitatelje i kritičare koji žele dublje zaroniti u svijet književnosti i kulture.
