Kanonizacija je proces kojim Pravoslavna crkva proglašava neku osobu svetom. Ovaj proces, koji se može činiti složenim i tajanstvenim, zapravo je duboko ukorijenjen u tradiciji i vjerovanjima crkve. Kanonizacija se ne odnosi samo na priznavanje svetosti, već i na priznanje života i djela osobe koja je živjela prema kršćanskim načelima, često u okviru velikih patnji ili žrtvovanja.
U pravoslavnoj tradiciji, kanonizacija se obično ne odvija kroz formalni postupak kao što je to slučaj u nekim drugim kršćanskim denominacijama. Umjesto toga, proces je često duhovni i zajednički, gdje vjernici i crkvene zajednice prepoznaju osobu kao svetog na temelju njezinih djela, čuda koja su se dogodila po njenoj zagovoru, te općeg konsenzusa unutar zajednice. To znači da kanonizacija može biti proces koji traje godina ili čak stoljeća, dok se svetac ne prepoznaje u širem smislu.
Jedan od ključnih elemenata kanonizacije u pravoslavnoj crkvi je poštovanje lokalnih tradicija i običaja. Svetački kult može se razvijati na različitim mjestima, a mnoge crkve imaju svoje vlastite svetce koji su od posebnog značaja za njihovu zajednicu. Ova lokalna pobožnost često se prenosi kroz usmenu tradiciju, liturgijske obrede i posebne blagdane posvećene svetcu.
U pravoslavnoj crkvi, kanonizacija također uključuje proces ispitivanja života svetca. Ovo ispitivanje može uključivati istraživanje njegovih spisa, svjedočanstava o njegovim djelima i eventualno potvrđivanje čuda koja su se dogodila po njegovom zagovoru. Sam čin kanonizacije često prati svečana liturgija koja okuplja vjernike u slavljenju svetosti novog sveca.
Kanonizacija nije samo čast za pojedinca, već ima i dublje značenje za cijelu zajednicu. Ona potiče vjernike da slijede primjer svetaca, da žive prema njihovim učenjima i da se trude ostvariti svetost u vlastitim životima. Sveti ljudi postaju uzori i zagovornici, a njihova prisutnost u životu vjernika pomaže u jačanju vjere i duhovnosti.
U konačnici, kanonizacija u pravoslavnoj crkvi predstavlja most između povijesti, tradicije i suvremenog duhovnog života. Ona obogaćuje duhovnu baštinu i potiče zajednicu na rast u vjeri, ljubavi i dobrom djelovanju. Na taj način, kanonizirani sveti ljudi ne postaju samo objekti štovanja, već i aktivni sudionici u životu crkve i vjernika, koji ih potiču da teže višim duhovnim idealima.