Književnost srednjeg vijeka obuhvaća razdoblje od 5. do 15. stoljeća, a predstavlja bogatstvo kulturnih i književnih tradicija koje su oblikovale europsku povijest. Ova epoha bila je vrijeme velikih društvenih, političkih i vjerskih promjena, što je neizbježno utjecalo na književna djela tog razdoblja. Srednji vijek, koji se često dijeli na rani, visoki i kasni srednji vijek, donio je različite stilove i žanrove književnosti, od epova i legendi do religioznih i filozofskih tekstova.
Jedna od najvažnijih karakteristika srednjovjekovne književnosti je njezina povezanost s religijom. Većina pisaca tog doba bila je pod utjecajem Crkve, a mnoga djela su imala religioznu tematiku. Prva pisana djela na hrvatskom jeziku, poput Bašćanske ploče i Vinodolske krivice, svjedoče o snažnom utjecaju vjerskih vrijednosti i crkvene liturgije na književnu produkciju. Ova su djela često služila kao sredstva za poučavanje i prenošenje vjerskih načela.
Osim religioznih tekstova, srednjovjekovna književnost uključuje i epske pjesme koje su slavile junake i njihove podvige. Ove epske naracije, poput poznate „Ilijade“ i „Odiseje“, bile su temelj narodnog pripovijedanja i poslužile su kao inspiracija mnogim kasnijim autorima. U hrvatskoj tradiciji, „Gorski vijenac“ Petra II. Petrovića Njegoša može se smatrati nastavkom te epske tradicije, iako je nastao u kasnijem razdoblju. Epska književnost bila je bitan dio stvaranja identiteta naroda, osobito u vremenima političkih previranja.
U srednjem vijeku, također, se razvijaju i ljubavne pjesme, koje su često bile inspirirane idealiziranim konceptima ljubavi i časti. Ove pjesme, koje su se izvodile na dvorovima plemića, često su uključivale teme poput neuzvraćene ljubavi, viteških vrlina i romantiziranih prikaza ljubavnih odnosa. Primjerice, „Misterije“ i „Moraliteti“ su dramski oblici koji su bili popularni u kasnom srednjem vijeku, a bave se moralnim pitanjima i ljudskim slabostima kroz alegorijske likove.
Osim toga, srednjovjekovna književnost obuhvaća i didaktičke tekstove koji su imali za cilj obrazovanje i poučavanje. Ovi su radovi često bili napisani na latinskom jeziku, kojim su se služili obrazovani slojevi društva. U njima se istraživala filozofska i teološka pitanja, a najvažniji autori poput sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog ostavili su dubok trag na književnost i misao srednjega vijeka.
U kasnijem razdoblju srednjeg vijeka, s pojavom humanizma, književnost se počela transformirati. Ljudi su počeli cijeniti klasične autoritete, a pisci su se okrenuli temama koje su uključivale ljudsku prirodu i svakodnevni život. Ovaj prijelaz bio je postepen, ali značajan, jer je označio pomak od teocentrične (usredotočene na Boga) prema antropocentričnoj (usredotočenoj na čovjeka) perspektivi. Književnost srednjeg vijeka stoga ne samo da reflektira vjerske i filozofske ideje tog doba, već i društvene norme i vrijednosti koje su oblikovale svakodnevni život ljudi.
Književnost srednjeg vijeka ostavila je neizbrisiv trag u europskoj književnoj tradiciji i nastavlja inspirirati mnoge suvremene autore. Njena kompleksnost i raznolikost čine je fascinantnom temom za istraživanje, a njezini utjecaji su vidljivi i u modernim književnim djelima. Kroz analizu srednjovjekovnih tekstova možemo bolje razumjeti ne samo povijest književnosti, već i kulturne i društvene kontekste koji su oblikovali ljudske misli i osjećaje tijekom tog razdoblja.