Mirovina na temelju generacijske solidarnosti predstavlja sustav koji se oslanja na međugeneracijske odnose kako bi osigurao financijsku sigurnost starijih građana. Ovaj koncept temelji se na ideji da radna populacija financira mirovine onima koji su u mirovini, stvarajući tako ciklus solidarnosti između generacija. Ovaj sustav je široko rasprostranjen u mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, gdje se suočava s izazovima zbog demografskih promjena, poput starenja stanovništva i smanjenja broja radno sposobnih osoba.
U osnovi, sustav generacijske solidarnosti funkcionira tako da radnici koji trenutno zarađuju dio svojih prihoda usmjeravaju u mirovinski sustav. Ovi doprinosi se koriste za isplatu mirovina osobama koje su već u mirovini. Na taj način, mlađe generacije podržavaju starije, a starije generacije, koje su doprinijele sustavu dok su bile aktivne, uživaju u financijskim sredstvima koja im omogućuju dostojanstven život nakon prestanka rada. Ova vrsta sustava može biti vrlo učinkovita, ali je također i ranjiva na promjene u demografskoj strukturi.
Jedan od ključnih izazova s kojima se suočava sustav mirovina na temelju generacijske solidarnosti je starenje stanovništva. U mnogim razvijenim zemljama, uključujući Hrvatsku, prosječna dob stanovništva raste, a stopa nataliteta opada. To znači da će u budućnosti biti sve manje radnika koji će plaćati doprinose, dok će istovremeno rasti broj umirovljenika koji će trebati primati mirovine. Ova neravnoteža može dovesti do financijskih problema i pritiska na mirovinski sustav, što može rezultirati smanjenjem mirovina ili povećanjem dobi za odlazak u mirovinu.
Pored demografskih promjena, ekonomski faktori također igraju značajnu ulogu u održivosti sustava generacijske solidarnosti. Ekonomska kriza, nezaposlenost i smanjenje plaća mogu značajno utjecati na iznos doprinosa koji radnici uplaćuju u mirovinski sustav. Ako se smanji broj radnika zbog ekonomske krize, to može dodatno pogoršati situaciju, čime se stvara veći teret na manji broj radnika koji moraju financirati mirovine. Također, promjene u načinu rada, kao što su porast freelancera i onih koji rade na određeno vrijeme, mogu otežati pravilno financiranje mirovinskog sustava.
Osim demografskih i ekonomskih izazova, postoji i pitanje pravednosti unutar sustava. Različite skupine radnika mogu imati različite mogućnosti u pogledu doprinosa i, prema tome, različite iznose mirovina koje će primati. Na primjer, radnici s niskim plaćama možda neće moći uplaćivati dovoljno sredstava za osiguravanje dostojne mirovine. Ova nejednakost može dovesti do socijalnih napetosti i osjećaja nepravde među građanima.
Kako bi se osigurala održivost sustava mirovina na temelju generacijske solidarnosti, mnoge zemlje, uključujući Hrvatsku, istražuju različite reforme. Ove reforme mogu uključivati povećanje dobi za odlazak u mirovinu, promjene u načinima obračuna mirovina, ali i poticanje privatnog mirovinskog osiguranja kako bi se diversificirali izvori prihoda umirovljenika. Također, važno je educirati građane o važnosti štednje za mirovinu i poticati ih na dodatno osiguranje kako bi se smanjila ovisnost o državnom sustavu mirovina.
U zaključku, mirovina na temelju generacijske solidarnosti predstavlja vitalni dio društvenog sustava koji omogućuje starijim građanima dostojanstven život. Ipak, suočava se s brojnim izazovima koji zahtijevaju pažljivo razmatranje i moguće reforme kako bi se osigurala njegova dugoročna održivost i pravednost. Društvo mora biti svjesno tih izazova i raditi zajedno kako bi pronašlo održiva rješenja koja će omogućiti budućim generacijama da uživaju u sigurnoj i dostojanstvenoj mirovini.
