Mirovinsko generacijska solidarnost predstavlja ključni koncept unutar sustava mirovinskog osiguranja, a odnosi se na princip međugeneracijske solidarnosti koji omogućuje financijsku stabilnost i održivost mirovinskog sustava. Ovaj sustav funkcionira na temelju zajedničkog doprinosa radne populacije, koja financira mirovine za umirovljenike, a istovremeno se očekuje da će ti umirovljenici u budućnosti, kada se i sami priključe sustavu, doprinositi mirovinskom fondu za nove generacije radnika. Ova međusobna povezanost između generacija ključno je za osiguranje dostojanstvene starosti i sigurnosti za sve građane.
S obzirom na demografske promjene u Hrvatskoj, gdje se suočavamo s starenjem populacije i smanjenjem broja radne snage, važno je razumjeti kako mirovinsko generacijska solidarnost utječe na buduće mirovine i kakve reforme su potrebne da bi se sustav održao. U trenutnom sustavu, radnici plaćaju doprinose za mirovinsko osiguranje, a ti doprinosi se koriste za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima. Ovaj model oslanja se na kontinuirani priljev novih radnika koji će plaćati doprinose, što je u budućnosti sve više upitno zbog smanjenja nataliteta i starenja stanovništva.
U hrvatskom kontekstu, mirovinsko generacijska solidarnost često se kritizira zbog nedostatka financijske održivosti. Prema statistikama, omjer radnika prema umirovljenicima se smanjuje, što znači da sve manji broj radnika mora financirati sve veći broj umirovljenika. U 2021. godini, na primjer, Hrvatska je imala otprilike 1,5 radnika na jednog umirovljenika, a taj broj se nastavlja smanjivati. Ovo stvara pritisak na sustav i dovodi do smanjenja mirovina, što može negativno utjecati na kvalitetu života umirovljenika.
Osim demografskih izazova, postoje i ekonomski faktori koji dodatno kompliciraju situaciju. Naime, promjene u gospodarstvu, poput recesija, mogu smanjiti razinu zaposlenosti i, posljedično, prihode od mirovinskih doprinosa. Kada gospodarstvo stagnira ili opada, manje ljudi je zaposleno, a time i manje novca se uplaćuje u mirovinski sustav. Također, inflacija i povećanje troškova života dodatno otežavaju situaciju, jer umirovljenici često ne primaju mirovine koje bi im omogućile dostojan život.
Kako bi se osigurala održivost mirovinskog sustava, potrebne su reforme koje će ojačati generacijsku solidarnost. Moguće reforme uključuju povećanje dobne granice za umirovljenje, poticanje radne snage, kao i poticanje mladih na osnivanje obitelji i povećanje nataliteta. Također, važan aspekt je i diversifikacija mirovinskih izvora, kao što su privatni mirovinski fondovi, koji mogu osigurati dodatne prihode umirovljenicima. Ovakav pristup može pomoći da se smanji pritisak na javni mirovinski sustav i osigura dodatna sredstva za buduće umirovljenike.
Osim toga, važno je educirati građane o važnosti štednje za mirovinu i poticati kulturu financijske pismenosti. Mnogi ljudi nisu svjesni koliko je važno planirati svoju financijsku budućnost i osigurati si dodatne izvore prihoda nakon umirovljenja. Ulaganje u privatne mirovinske fondove ili štedne proizvode može biti dobar način da se osigura dodatni prihod u starijoj dobi.
U zaključku, mirovinsko generacijska solidarnost je kompleksan i izazovan koncept koji zahtijeva pažljivo razmatranje i reforme kako bi se osigurala održivost mirovinskog sustava u Hrvatskoj. S obzirom na demografske i ekonomske promjene, važno je razvijati strategije koje će podržati buduće umirovljenike i osigurati dostojanstven život za sve generacije. Samo kroz zajednički rad i solidarnost možemo stvoriti održiv sustav koji će služiti svim građanima.
