Oproštajna simfonija, poznata i kao Simfonija br. 45 u Fis molu, jedno je od najznačajnijih djela Josepha Haydna, jednog od najistaknutijih skladatelja klasične glazbe. Ova simfonija, koja je prvi put izvedena 31. svibnja 1772. godine u Eisenstadtu, nosi posebnu priču koja je povezana s njenim nastankom i kontekstom u kojem je nastala. Haydn je u to vrijeme radio za kneza Miklauša Esterházyja, koji je imao svoj dvorac u Eisenstadtu. U tom razdoblju, Haydn je bio odgovoran za vođenje glazbenog sastava i organizaciju koncerata, što je uključivalo i pisanje novih djela.
Kao što naziv sugerira, Oproštajna simfonija ima snažnu simboliku oproštaja. Naime, knez Esterházy je odlučio napustiti dvorac Eisenstadt i vratiti se u Beč, a Haydn je želio zadržati svoje glazbenike na okupu. Kako bi izrazio svoju želju da se izbjegne odlazak glazbenika, Haydn je odlučio završiti simfoniju na vrlo originalan način. U posljednjem stavku, svaki muzičar je postupno napustio scenu, ostavljajući samo Haydna i zadnji instrument na pozornici. Ovaj trenutak je postao izuzetno emotivan i simboličan, a publika je bila dirnuta ovim neobičnim završetkom.
Simfonija se sastoji od četiri stavka, a svaki od njih nosi svoju specifičnu karakteristiku. Prvi stavak, Allegro, otvara djelo s energičnom temom koja se razvija kroz različite melodijske i ritmičke varijacije. Drugi stavak, Adagio, donosi smireniji ton i često se interpretira kao izraz osjećaja tuge i nostalgije. Treći stavak, Menuetto e Trio, vraća energiju, ali s elementima plemenitosti i elegancije. Na kraju, Presto, posljednji stavak, donosi dinamičan završetak koji vodi do opisa oproštaja.
Posebnost Oproštajne simfonije ne leži samo u njenom sadržaju, već i u načinu na koji je Haydn koristio glazbu kao sredstvo komunikacije. Njegova sposobnost da prenese emocije kroz glazbu bila je revolucionarna za to vrijeme. Njegova djela često su sadržavala humor, ironiju i duboku emocionalnost, što je Oproštajna simfonija savršeno demonstrirala. Kroz ovu simfoniju, Haydn je uspio stvoriti snažnu povezanost s publikom, omogućujući im da osjete težinu situacije i sami postanu dijelom događaja.
Osim svoje simbolike, Oproštajna simfonija također se smatra važnim djelom u povijesti glazbe zbog svojih inovacija. Haydn je bio pionir u razvijanju simfonijskog formata i njegov stil je značajno utjecao na kasnije skladatelje, poput Beethovena. Ova simfonija služi kao most između klasične i romantične glazbe, postavljajući temelje za nove glazbene pravce.
Oproštajna simfonija danas se često izvodi i ostaje popularna među izvođačima i slušateljima. Njena emotivna snaga i povijesna važnost čine je nezaobilaznim djelom u repertoaru klasične glazbe. Mnogi glazbeni ansambli i orkestri redovito je uključuju u svoje programe, a ona se često izvodi na koncertima posvećenim klasičnoj glazbi.
U zaključku, Oproštajna simfonija Josepha Haydna nije samo glazbeno djelo; ona je svjedočanstvo o ljudskoj povezanosti, emocijama i povijesnim kontekstima. Njena simbolika oproštaja i inovativne glazbene ideje čine je jednim od najvažnijih i najcjenjenijih djela klasične glazbe, koje će zasigurno ostati relevantno i u budućnosti.
