Pariški sporazum, usvojen 2015. godine na Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama (COP21) u Parizu, predstavlja povijesni globalni dogovor čija je svrha smanjenje emisija stakleničkih plinova i borba protiv klimatskih promjena. Ovaj sporazum je rezultat višegodišnjih pregovora između zemalja članica UN-a, a njegova je ključna svrha ograničiti globalno zagrijavanje na ispod 2 °C u odnosu na predindustrijske razine, s ciljem da se ograniči povećanje temperature na 1,5 °C.
Jedan od glavnih elemenata Pariškog sporazuma je mehanizam temeljen na nacionalno odredjenim doprinosima (NDC), što znači da svaka zemlja sudionica može postaviti vlastite ciljeve smanjenja emisija. Ovi ciljevi trebaju biti ambiciozni i progresivni, a zemlje su obvezne redovito izvještavati o svom napretku i revidirati svoje ciljeve svake pet godina. Ovakav pristup omogućuje zemljama da prilagode svoje strategije prema nacionalnim okolnostima i mogućnostima, dok istovremeno doprinose globalnim naporima za smanjenje emisija.
Financijski aspekt Pariškog sporazuma također igra ključnu ulogu. Razvijene zemlje su se obvezale pružiti financijsku pomoć zemljama u razvoju kako bi im pomogle u prijelazu na održive izvore energije i prilagodbi klimatskim promjenama. Ova pomoć procijenjuje se na 100 milijardi eura godišnje do 2020. godine, a očekuje se da će taj iznos rasti u sljedećim godinama. Ova financijska sredstva su od vitalnog značaja za zemlje koje se suočavaju s posljedicama klimatskih promjena, poput poplava, suša i drugih ekstremnih vremenskih uvjeta.
Unatoč naporima i postignućima, izazovi s kojima se Pariški sporazum suočava su značajni. Mnoge zemlje, osobito one koje se oslanjaju na fosilna goriva kao glavni izvor energije, suočavaju se s teškim odlukama kada je u pitanju prelazak na obnovljive izvore. Također, političke promjene unutar zemalja, poput povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz sporazuma pod administracijom Donalda Trumpa, pokazale su koliko su klimatski sporazumi ranjivi na unutarnje političke dinamike. Međutim, s novom administracijom koja je ponovno potvrdila obvezu prema Pariškom sporazumu, postoji nada za obnovu globalne suradnje u borbi protiv klimatskih promjena.
Osim toga, znanstvena istraživanja i inovacije igraju ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva Pariškog sporazuma. Tehnološki napredak u području obnovljivih izvora energije, poput solarne i vjetroelektrične energije, omogućuje zemljama smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Osim toga, istraživanja o tehnologijama za hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) također nude potencijalne opcije za smanjenje emisija iz industrijskih sektora.
Važno je napomenuti da su klimatske promjene globalni problem koji zahtijeva kolektivni napor. Svaka zemlja, bez obzira na svoju veličinu ili razinu razvoja, ima ulogu u smanjenju emisija i prilagodbi klimatskim promjenama. Građani također mogu doprinijeti ovom cilju kroz smanjenje potrošnje energije, korištenje javnog prijevoza, recikliranje i podržavanje održivih praksi u svakodnevnom životu.
U konačnici, Pariški sporazum predstavlja važan korak prema globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, ali uspjeh ovog sporazuma ovisi o volji i angažmanu svih zemalja svijeta. Kako se bližimo ključnim rokovima za smanjenje emisija, važno je da svi, od vlada do pojedinaca, preuzmu odgovornost i aktivno sudjeluju u stvaranju održivije budućnosti.
