Fiskalna politika je jedan od ključnih alata ekonomske politike koji se koristi za upravljanje ekonomskim aktivnostima države. Ona obuhvaća skup mjera koje država poduzima kako bi utjecala na ekonomsku aktivnost, zaposlenost, inflaciju i opću gospodarsku stabilnost. Fiskalna politika se najčešće provodi putem državnog proračuna, koji uključuje javne prihode (prvenstveno poreze) i javne rashode (izdatke za različite sektore kao što su obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura itd.).
Osnovni cilj fiskalne politike je održavanje ekonomske stabilnosti i poticanje rasta. U razdobljima ekonomske recesije, kada je aktivnost u gospodarstvu smanjena, vlade često povećavaju javne rashode kako bi stimulirale potražnju. To može uključivati povećanje investicija u infrastrukturu, subvencije za određene sektore ili izravne novčane transfere građanima. Ove mjere, koje se nazivaju ekspanzivnom fiskalnom politikom, imaju za cilj povećanje ukupne potražnje u gospodarstvu.
Suprotno tome, kada gospodarstvo raste i inflacija postaje problem, vlade mogu smanjiti javne rashode ili povećati poreze, što se naziva kontraktnom fiskalnom politikom. Smanjenjem potražnje u gospodarstvu, vlade nastoje kontrolirati inflaciju i održati ekonomski rast na održivoj razini.
Fiskalna politika također uključuje upravljanje dugom. Državni dug može postati problematičan ako se ne kontrolira, jer prekomjerno zaduživanje može dovesti do povećanja troškova servisiranja duga i smanjenja prostora za fiskalne mjere u budućnosti. Stoga je važno da vlade prate razinu duga i osiguraju da su njihovi proračuni održivi.
Jedan od ključnih aspekata fiskalne politike je i raspodjela resursa. Kako se javni prihodi prikupljaju prvenstveno putem poreza, način na koji se ti prihodi raspoređuju može značajno utjecati na socijalnu pravdu i ekonomske nejednakosti. Fiskalna politika može biti alat za smanjenje nejednakosti putem progresivnog oporezivanja, gdje bogatiji plaćaju veći postotak svojih prihoda u obliku poreza, dok se resursi preusmjeravaju prema manje privilegiranim skupinama.
Kada govorimo o fiskalnoj politici, važno je napomenuti i njezin odnos s monetarnom politikom, koju provodi središnja banka. Dok fiskalna politika upravlja proračunom i javnim rashodima, monetarna politika se bavi kontrolom novčane mase i kamatnih stopa. Ove dvije politike moraju biti usklađene kako bi se postigla makroekonomska stabilnost. Na primjer, ako država povećava javne rashode, središnja banka može odlučiti povećati kamatne stope kako bi spriječila inflaciju.
U Europskoj uniji, fiskalna politika ima dodatne dimenzije zbog pravila i propisa koji reguliraju proračunske deficite i javni dug država članica. Stabilnost i rast pakta zahtijeva od zemalja članica da održavaju proračunski deficit ispod 3% BDP-a i javni dug ispod 60% BDP-a. Ovo je posebno važno za zemlje koje koriste euro kao svoju valutu, jer prekomjerni dugovi mogu ugroziti stabilnost zajedničke valute.
Na kraju, važno je napomenuti da fiskalna politika nije samo tehnički alat, već i politički proces. Odluke o fiskalnoj politici često odražavaju prioritete i ideologije vlade, a različite stranke mogu imati različite pristupe u pogledu visine poreza, razine javnih rashoda i načina raspodjele resursa. Stoga, razumijevanje fiskalne politike zahtijeva ne samo poznavanje ekonomskih načela, već i uvid u političke procese i društvene kontekste unutar kojih se te odluke donose.
