Prosvjetiteljstvo, pokret koji se javlja u 17. i 18. stoljeću, označava razdoblje u kojem se ljudi počinju oslanjati na razum i znanje umjesto na tradiciju i religiju. U ovom razdoblju, intelektualci, filozofi i znanstvenici promoviraju ideje slobode, jednakosti i ljudskih prava. Prosvjetiteljstvo je također dovelo do značajnih promjena u društvenim, političkim i obrazovnim sustavima diljem Europe. Ovaj pokret imao je veliki utjecaj na razvoj modernih demokracija i političkih ideja, a njegovi su glavni predstavnici bili filozofi poput Johna Lockea, Voltairea, Jean-Jacquesa Rousseaua i Immanuela Kanta.
Prosvjetitelji su vjerovali da se ljudsko društvo može poboljšati kroz obrazovanje i racionalno razmišljanje. Oni su se protivili apsolutističkim vladama i tradicijskim autoritetima, zagovarajući umjesto toga vladavinu prava i društveni ugovor. Ove ideje postale su temelj modernih političkih teorija i revolucija, uključujući Američku i Francusku revoluciju.
S druge strane, prosvijećeni apsolutizam je pojam koji opisuje oblik vladavine u kojem apsolutni monarhovi koriste ideje prosvjetiteljstva kako bi reformirali svoje države. Ovi monarhovi, poput Fridrika II. Pruskog, Josipa II. Habsburškog i Katarine Velike, vjerovali su da je njihova dužnost unaprijediti svoje narode kroz obrazovanje, reforme i modernizaciju. Iako su zadržali svoju apsolutnu vlast, njihova vladavina bila je obilježena reformama koje su često uključivale jačanje obrazovnog sustava, ukidanje feudalnih privilegija i promicanje ekonomskih inovacija.
Prosvijećeni apsolutizam razlikovao se od klasičnog apsolutizma po tome što je bio otvoren za promjene i napredak. Monarsi su često savjetovali prosvjetitelje i intelektualce, tražeći njihovo mišljenje o pitanjima koja su se ticala vladavine. Ovaj oblik vladavine bio je privlačan mnogim vladarima jer im je omogućio da zadrže vlast dok istovremeno zadovoljavaju zahtjeve svojih podanika za reformom i napretkom.
U praksi, prosvijećeni apsolutizam nije uvijek ispunio svoja obećanja. Iako su neki monarsi provodili važne reforme, mnogi su se suočili s otporom aristokracije i konzervativnih snaga, što je otežalo provođenje daljnjih promjena. Uz to, prosvjetiteljski principi često su se sukobljavali s pitanjima moći i kontrole, pa su se neki vladari odlučili za represivne mjere protiv pobunjenika i kritičara.
Jedan od najpoznatijih primjera prosvijećenog apsolutizma bio je Fridrik II. Pruski, koji je vladao od 1740. do 1786. godine. Fridrik je bio poznat po svojim reformama u vojsci, pravnom sustavu i obrazovanju. Poticaj je dao i razvoju poljoprivrede te je pokušao modernizirati prusku ekonomiju. Njegova vladavina bila je obilježena idejama prosvjetiteljstva, a on je često bio u kontaktu s vodećim intelektualcima svog vremena, uključujući Voltaira, s kojim je imao dugotrajno prijateljstvo.
Josip II., sin Marije Terezije, također je bio prosvijećeni apsolutist. Njegove reforme uključivale su ukidanje feudalnih privilegija, reformu obrazovnog sustava i promicanje tolerancije među religijama. Iako su njegove reforme naišle na otpor, njegov je cilj bio stvoriti moderno društvo koje bi bilo utemeljeno na prosvjetiteljskim načelima.
Sve u svemu, prosvjetiteljstvo i prosvijećeni apsolutizam predstavljaju ključne aspekte europske povijesti 18. stoljeća. Dok je prosvjetiteljstvo postavilo temelje za modernu demokraciju i ljudska prava, prosvijećeni apsolutizam nudio je prijelazni oblik vlasti koji je pokušavao spojiti tradiciju s potrebom za reformama. Ove ideje i njihovi utjecaji i dalje oblikuju naše društvo i političke sustave danas, dok se borimo s pitanjima vlasti, slobode i ljudskih prava.
