Hashiranje je proces koji se koristi u računalnim znanostima i informatičkoj sigurnosti za pretvaranje podataka u fiksnu duljinu niza znakova, obično u obliku heksadecimalnog broja. Ova tehnika igra ključnu ulogu u mnogim aplikacijama, uključujući pohranu lozinki, provjeru integriteta podataka i digitalne potpise.
Jedna od glavnih karakteristika hashiranja je to što se mali skup podataka može pretvoriti u jedinstveni hash. Na primjer, bez obzira na veličinu ili složenost datoteke, rezultat hashiranja uvijek će imati istu duljinu. Ovo je korisno jer omogućava lakše upravljanje i usporedbu podataka. Kada se podaci hashiraju, rezultantni hash služi kao jedinstveni identifikator koji se može koristiti za provjeru autentičnosti podataka.
Hash funkcije su dizajnirane tako da budu brze i učinkovite, a istovremeno pružaju visoku razinu sigurnosti. Popularne hash funkcije uključuju SHA-256, MD5 i SHA-1. Međutim, važno je napomenuti da su neke od ovih funkcija, poput MD5 i SHA-1, sada zastarjele zbog otkrivenih sigurnosnih propusta, te se preporučuje korištenje jačih funkcija poput SHA-256.
Jedna od najvažnijih primjena hashiranja je u pohrani lozinki. Kada korisnik postavi lozinku, umjesto da se lozinka pohranjuje u običnom tekstu, sustav će izračunati hash te lozinke i pohraniti samo taj hash. Kada se korisnik kasnije prijavi, sustav ponovno hashira unesenu lozinku i uspoređuje je s pohranjenim hashom. Ako se hashovi podudaraju, korisnik je uspješno autentificiran. Ovaj pristup značajno povećava sigurnost, jer čak i ako napadač dobije pristup bazi podataka, neće imati izravni pristup lozinkama korisnika.
Osim pohrane lozinki, hashiranje se koristi i za provjeru integriteta podataka. Na primjer, kada se datoteka preuzme s interneta, može se izračunati hash te datoteke. Korisnik može zatim usporediti hash preuzete datoteke s hashom koji je objavio izvor. Ako se hashovi podudaraju, korisnik može biti siguran da datoteka nije modificirana tijekom prijenosa.
Hashiranje se također koristi u raznim kriptografskim protokolima, uključujući digitalne potpise. U ovom slučaju, podaci se prvo hashiraju, a zatim se hash potpisuje privatnim ključem. Primatelj može provjeriti potpis tako da ponovno izračuna hash i usporedi ga s potpisanim hashom. Ovo osigurava da podaci nisu izmijenjeni i da dolaze od pouzdane osobe.
Još jedna zanimljiva primjena hashiranja je u sustavima poput blockchain tehnologije. U blockchainu, svaki blok podataka sadrži hash prethodnog bloka, što čini lanac blokova otporan na promjene. Ako bi netko pokušao izmijeniti podatke u jednom bloku, hash tog bloka bi se promijenio, što bi uzrokovalo da se svi sljedeći hashovi također promijene, čime bi se otkrila prevara.
U zaključku, hashiranje je ključna tehnika koja se koristi u mnogim aspektima računalne sigurnosti i upravljanja podacima. Razumijevanje kako hashiranje funkcionira i njegovih primjena može pomoći korisnicima i programerima da osiguraju svoje podatke i poboljšaju sigurnost svojih sustava. Kako se tehnologija razvija, tako će i važnost hashiranja rasti, a nove i inovativne primjene će se nastaviti razvijati.