Sloboda ugovaranja, ili kako se na francuskom naziva ‘liberté contractuelle’, predstavlja jedan od temeljnih principa građanskog prava koji se primjenjuje u mnogim pravnim sustavima, uključujući i hrvatski građanski zakon. Ovaj koncept omogućava pojedincima i pravnim osobama da slobodno sklapaju ugovore prema vlastitim željama i potrebama, pod uvjetom da ne krše zakonske odredbe ili javni red. U ovom članku istražit ćemo što ovaj princip znači, kako se primjenjuje u praksi, te koje su njegove granice i ograničenja.
U osnovi, sloboda ugovaranja podrazumijeva da stranke imaju pravo odlučiti s kim će sklopiti ugovor, koje će uvjete ugovoriti, kao i kakvu će vrstu ugovora sklopiti. Ovaj princip je ključan za poticanje ekonomskih aktivnosti i promicanje poduzetništva, jer omogućuje poslovnim subjektima da kreiraju prilagođene aranžmane koji odgovaraju njihovim specifičnim potrebama i ciljevima. Na primjer, u poslovnom svijetu, kompanije često sklapaju ugovore koji uključuju različite klauzule o isporuci, plaćanju i odgovornosti, čime osiguravaju svoju konkurentnost i fleksibilnost na tržištu.
Međutim, sloboda ugovaranja nije apsolutna. Postoje određena pravila i ograničenja koja se moraju poštovati. Prvo, ugovori ne smiju biti u suprotnosti s važećim zakonima. Na primjer, ugovor koji bi uključivao ilegalne aktivnosti, kao što su prodaja droge ili oružja, bit će nevaljan. Drugo, ugovori ne smiju kršiti javni red i moral. Ovo uključuje odredbe koje se odnose na zaštitu potrošača, radna prava i zaštitu okoliša. Treće, postoji i pitanje ravnoteže snaga između stranaka. U slučajevima kada jedna strana ima znatnu prednost nad drugom, kao što je u slučaju potrošača i velikih korporacija, zakoni često propisuju zaštitne mjere kako bi se spriječila zloupotreba.
U hrvatskom zakonodavstvu, sloboda ugovaranja je regulirana Zakonom o obveznim odnosima. Ovaj zakon propisuje temeljne odredbe o sklapanju ugovora, uključujući uvjete pod kojima je ugovor valjan, kao i posljedice neispunjenja ugovornih obveza. Na primjer, prema Zakonu o obveznim odnosima, ugovor je valjan ako su stranke sposobne za radnje i ako su se dogovorile o bitnim sastojcima ugovora. Ovaj zakon također predviđa mogućnost raskida ugovora u slučaju da jedna strana ne ispuni svoje obveze.
Osim toga, sloboda ugovaranja se može ograničiti i posebnim zakonima koji se odnose na određene sektore ili aktivnosti. Na primjer, u području rada, postoje zakonske odredbe koje štite radnike od nepravednih uvjeta rada, kao i odredbe koje reguliraju minimalne plaće i radno vrijeme. U tom smislu, sloboda ugovaranja može biti podložna dodatnim regulacijama koje imaju za cilj zaštitu slabijih strana u ugovornom odnosu.
U praksi, sloboda ugovaranja igra ključnu ulogu u razvoju tržišta i ekonomije. Kada pojedinci i poduzeća imaju mogućnost slobodnog sklapati ugovore, potiče se inovacija, konkurencija i efikasnost. Međutim, važno je da se osigura da ta sloboda ne dovede do zloupotreba ili nepoštenih praksi. Zato je pravni okvir koji regulira slobodu ugovaranja od esencijalne važnosti za očuvanje povjerenja u tržišne odnose i za zaštitu prava svih sudionika.
U zaključku, sloboda ugovaranja je temeljni princip koji omogućuje autonomiju strana u sklapanju ugovora, ali istovremeno zahtijeva poštivanje zakonskih okvira i etičkih normi. Njegova pravilna primjena može značajno doprinijeti razvoju gospodarstva i stvaranju pravednog poslovnog okruženja. Kako bi se osiguralo da sloboda ugovaranja donosi koristi svim sudionicima, važno je da se kontinuirano promatra i prilagođava pravni okvir koji je regulira.
