TIG zavarivanje, ili zavarivanje u atmosferi inertnog plina, predstavlja jedan od najpreciznijih i najkvalitetnijih postupaka zavarivanja koji se koristi u industriji. Ova metoda se najčešće koristi za zavarivanje aluminija, nehrđajućeg čelika i drugih legura, a poznata je po svojoj sposobnosti da proizvede čiste i izdržljive zavare. Tijekom ovog postupka, vrući izvor svjetlosti se stvara putem električne are između elektroda i materijala koji se zavaruje. Ovaj izvor svjetlosti je neophodan za topljenje materijala i stvaranje zavara.
Jedna od ključnih karakteristika TIG zavarivanja je korištenje inertnog plina, najčešće argona, koji štiti zavareni spoj od oksidacije i kontaminacije. Ova zaštita je izuzetno važna, osobito kada se zavaruju materijali koji su osjetljivi na promjene u kemijskom sastavu, kao što su aluminij i nehrđajući čelik. Osim toga, TIG zavarivanje omogućuje zavarivanje tankih materijala, što ga čini idealnim za primjene u zrakoplovnoj, automobilskoj i brodogradnji.
Postupak započinje pripremom materijala. Osnovni materijali moraju biti čisti i bez hrđe, boje ili drugih onečišćenja koja bi mogla utjecati na kvalitetu zavara. Nakon pripreme, odabire se odgovarajuća elektroda koja se obično izrađuje od tungstenovog materijala. Tungsten je izabran zbog svoje sposobnosti da izdrži visoke temperature i ne topi se tijekom procesa zavarivanja. Elektroda se postavlja u zavarivačku opremu, a zatim se pokreće električni izvor koji stvara are.
Kako bi se osiguralo kvalitetno zavarivanje, važno je odabrati odgovarajući parametar zavarivanja, uključujući jačinu struje i brzinu zavarivanja. Ove postavke ovise o debljini materijala i vrsti legure koja se zavaruje. Uobičajeno, što je materijal deblji, to je potrebna veća struja kako bi se postigla potrebna temperatura za topljenje. U suprotnom, kod tanjih materijala, manja struja omogućuje preciznije zavarivanje bez rizika od pregrijavanja.
Jedna od prednosti TIG zavarivanja je ta što zavarivač ima potpunu kontrolu nad postupkom. Ova kontrola omogućuje izvođenje složenih zavara, kao što su zavari s više prolaza ili zavari u težim radnim uvjetima. Zavarivači često koriste dodatni materijal za zavarivanje, koji se dodaje ručno tijekom procesa. Ova tehnika omogućuje postizanje željene debljine zavara i poboljšanje kvalitete spoja.
Iako je TIG zavarivanje vrlo precizan postupak, ima i svoje nedostatke. Vrijeme potrebno za zavarivanje je dulje u usporedbi s drugim metodama, poput MIG zavarivanja, što može povećati troškove rada. Također, proces zahtijeva visok nivo vještine i iskustva od strane zavarivača, što može predstavljati izazov za novije radnike u industriji.
Troškovi potrebne opreme za TIG zavarivanje mogu se kretati od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura, ovisno o kvaliteti i funkcionalnosti opreme. Osim toga, troškovi potrošnog materijala, poput argona i tungstenovih elektroda, također se moraju uzeti u obzir. U konačnici, premda su inicijalni troškovi viši, dugoročne prednosti i kvaliteta zavara često opravdavaju te troškove.
U zaključku, TIG zavarivanje predstavlja visoko sofisticirani postupak koji nudi brojne prednosti, uključujući iznimnu kontrolu i kvalitetu zavarivanja. S obzirom na svoju složenost i zahtjeve, važno je da zavarivači imaju odgovarajuće znanje i iskustvo kako bi postigli najbolje rezultate. U svijetu zavarivanja, TIG zavarivanje ostaje jedan od najpoželjnijih postupaka za izradu čvrstih i kvalitetnih spojeva koji zadovoljavaju visoke industrijske standarde.