Tisak hrvatskog proljeća 65 predstavlja jedno od najvažnijih razdoblja u povijesti moderne Hrvatske, a vezan je uz događaje koji su se odvijali tijekom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina. Ovaj fenomen, koji se često naziva i Hrvatsko proljeće, predstavljao je pokušaj modernizacije i liberalizacije društvenog, političkog i kulturnog života u tadašnjoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na hrvatske nacionalne interese. U ovom članku, razmotrit ćemo ključne aspekte ovog pokreta, njegove glavne aktere, kao i posljedice koje je imao na hrvatsko društvo i politiku.
Hrvatsko proljeće počelo je kao reakcija na centraliziranu vlast Beograda, koja je smatrala da su hrvatski interesi zapostavljeni i da su Hrvati marginalizirani u svojoj vlastitoj zemlji. Tijekom 1960-ih, niz intelektualaca, političara i aktivista počeo je zagovarati veću autonomiju Hrvatske, a njihov glas postao je sve snažniji. Ovaj pokret nije bio samo politički, već i kulturni, jer su se u njemu uključili umjetnici, novinari i akademici, tražeći jaču afirmaciju hrvatskog jezika, kulture i identiteta.
Jedan od ključnih trenutaka u razvoju hrvatskog proljeća bio je usvajanje novog Ustava 1974. godine, koji je donio određena poboljšanja u autonomiji republika unutar Jugoslavije. Ovaj Ustav omogućio je Hrvatskom saboru veće ovlasti i otvorio prostor za raspravu o nacionalnim pitanjima. Međutim, mnogi su smatrali da to nije dovoljno i da se trebaju poduzeti daljnje mjere kako bi se osigurala prava Hrvata.
Među najistaknutijim osobama hrvatskog proljeća bili su političari poput Savke Dabčević-Kučar, Mije Jurića, te intelektualci poput Miroslava Krleže i Marka Vučetića. Ovi pojedinci postali su simboli borbe za hrvatske interese i često su se suočavali s otporom iz Beograda. Njihovi napori rezultirali su masovnim okupljanjima, prosvjedima i potpisivanjem peticija koje su zahtijevale veće pravo na samoopredjeljenje.
Jedna od najvažnijih karakteristika hrvatskog proljeća bila je široka podrška naroda. Mnogi građani Hrvatske sudjelovali su u raznim aktivnostima, od kulturnih manifestacija do političkih sastanaka, gdje su se raspravljala pitanja hrvatskog identiteta i budućnosti. Ova podrška bila je ključna jer je pokazala da se ne radi samo o skupini intelektualaca, već o pokretu koji je imao duboke korijene u društvu.
Ipak, unatoč snažnoj podršci, hrvatsko proljeće nije moglo izbjeći sukobe s centralnom vlašću. Beograd je reagirao na rastuću moć hrvatskog pokreta s represijom. Tijekom 1971. godine, vlasti su počele provoditi mjere koje su uključivale hapšenja, zabrane i cenzuru. Ove mjere dovele su do sloma pokreta i egzodusa mnogih ključnih aktera. Savka Dabčević-Kučar i drugi vođe bili su uklonjeni iz političkog života, a Hrvatska je ponovno postala podložna strožim kontrolama.
Posljedice hrvatskog proljeća bile su dugotrajne. Iako je pokret bio slomljen, ideje i težnje koje su proizašle iz njega nastavile su živjeti u srcima Hrvata. Mnogi su smatrali da je hrvatsko proljeće postavilo temelje za buduće promjene, uključujući i proces osamostaljenja Hrvatske 1991. godine. U tom smislu, hrvatsko proljeće može se smatrati pretečom hrvatske neovisnosti i modernog hrvatskog identiteta.
Danas, sjećanje na hrvatsko proljeće živi u kolektivnoj svijesti naroda. Njegovi akteri često se slave kao heroji borbe za slobodu i ravnopravnost. Iako su prošle četiri desetljeća, ideje koje su proizašle iz ovog pokreta i dalje su relevantne u raspravama o nacionalnom identitetu, ljudskim pravima i demokraciji u Hrvatskoj. Hrvatsko proljeće ostaje simbol nade, promjene i borbe za pravdu, a njegovo naslijeđe nastavlja oblikovati hrvatsko društvo.
