Erich Fromm, njemačko-američki psihoanalitičar, filozof i društveni teoretičar, poznat je po svom dubokom razumijevanju ljudske prirode i kompleksnosti ljubavi. U svom najpoznatijem djelu, “Umijeće ljubavi”, Fromm istražuje ljubav ne samo kao osjećaj, već kao aktivnost koja zahtijeva vještinu, predanost i razumijevanje. Ova knjiga, objavljena 1956. godine, postavila je temelje za razmišljanje o ljubavi kao procesu koji se može učiti i razvijati, umjesto da se doživljava kao pasivno stanje. Ljubav, prema Frommu, nije samo emocionalni odgovor, već i aktivan čin volje.
Fromm započinje svoje razmatranje ljubavi analizirajući moderne odnose i način na koji se ljubav često pogrešno razumijeva u potrošačkom društvu. Ljubav se često vidi kao nešto što možemo dobiti ili izgubiti, a ne kao nešto što aktivno stvaramo. Fromm upozorava da današnje društvo potiče površne veze i emocionalnu izolaciju, što može dovesti do osjećaja usamljenosti i nezadovoljstva. On naglašava da ljubav zahtijeva rad, disciplinu i odgovornost, a ne samo romantične trenutke ili strastvene osjećaje.
U knjizi, Fromm razlikuje različite vrste ljubavi: bratsku ljubav, romantičnu ljubav, ljubav prema sebi, i ljubav prema Bogu. Svaka od ovih vrsta ljubavi ima svoje specifičnosti, ali sve se oslanjaju na temeljne principe poput poštovanja, odgovornosti, brige i znanja. Na primjer, ljubav prema sebi nije sebičnost, već je uvjet za stvaranje zdravih odnosa s drugima. Fromm ističe da bez ljubavi prema sebi, teško možemo voljeti druge na pravi način.
Još jedan važan aspekt Frommove analize ljubavi je ideja da ljubav ne može biti prisiljena ili nametnuta. Ona se mora razvijati prirodno i iznutra. Ljubav zahtijeva spremnost na učenje i rast, kako individualno, tako i u okviru odnosa. To znači da partneri moraju biti otvoreni za komunikaciju, kompromis i zajednički rad na jačanju svoje veze. Fromm također naglašava važnost emocionalne inteligencije i sposobnosti empatije kao ključnih elemenata uspješnog ljubavnog odnosa.
Fromm također kritizira ideju da ljubav može biti ispunjena isključivo fizičkim zadovoljstvom. On tvrdi da prava ljubav uključuje duhovnu i emocionalnu povezanost koja nadilazi tjelesnu privlačnost. U tom smislu, ljubav se doživljava kao proces rasta i zajedničkog usavršavanja, a ne kao cilj koji se ostvaruje jednim trenutkom. Ovaj pristup ljubavi kao umijeću može pomoći ljudima da izgrade dublje, smislenije odnose koji su otporni na izazove i teškoće.
Erich Fromm također istražuje kako strah od samoće i emocionalne boli može utjecati na našu sposobnost ljubavi. Često se ljudi boje otvoriti prema drugima zbog straha od povrede ili odbacivanja. Ova nesigurnost može voditi do površnih odnosa ili, u najgorem slučaju, do emocionalne izolacije. Fromm nas potiče da se suočimo s tim strahovima i da shvatimo da istinska ljubav zahtijeva hrabrost i ranjivost. Samo kada smo spremni otvoriti svoja srca, možemo doživjeti pravu bliskost i povezanost.
Na kraju, Frommova ideja o ljubavi kao umijeću nudi nam važnu lekciju: ljubav nije nešto što jednostavno dolazi ili odlazi, već nešto što zahtijeva aktivno sudjelovanje i trud. Kroz razumijevanje i praktično usavršavanje vještina ljubavi, možemo stvoriti ispunjavajuće odnose koji obogaćuju naše živote. S obzirom na to koliko je ljubav važna za ljudsko postojanje, izuzetno je bitno da se prema njoj odnosimo s ozbiljnošću i predanošću. Kroz Frommov rad, možemo naučiti kako postati bolji ljubavnici, prijatelji i ljudi uopće.
