Stolice (francuski: Les Chaises) je jedno od najpoznatijih djela Eugena Ionesca, rumunjskog dramatičara koji je postao jedan od ključnih predstavnika kazališta apsurda. Ova predstava, napisana 1952. godine, istražuje teme komunikacije, ljudske izolacije i tragikomičnih aspekata ljudskog postojanja. Sam naziv djela može se činiti jednostavnim, no u njemu se krije duboka simbolika i filozofska promišljanja o ljudskoj prirodi i svijetu oko nas.
Radnja se odvija u prostoru koji je sveden na minimum, gdje se nalaze samo dvije stolice i stari čovjek. Njegova supruga, koja je također prisutna, nastoji komunicirati s njim, no njihovi razgovori često su ispunjeni apsurdnim i nelogičnim izjavama. Ova dinamika između dvoje likova predstavlja ne samo njihove osobne odnose, već i širu sliku o ljudskoj komunikaciji koja je često ispunjena nesporazumima i nedorečenostima. Ionescove likove karakterizira osjećaj besmislenosti, što ih čini univerzalnim simbolima ljudske egzistencije.
U ovoj igri, stolice imaju centralnu ulogu. One predstavljaju prazninu i odsutnost, ali i težnju za povezivanjem s drugima. Kada se na sceni pojavljuju gosti, situacija postaje još apsurdnija. Gosti su nevidljivi, a likovi se ponašaju kao da su prisutni, što dodatno naglašava osjećaj usamljenosti i izolacije. Ova ironija stvara snažan kontrast između onoga što likovi govore i onoga što zapravo osjećaju. Umjesto da se povežu, likovi se još više udaljavaju jedni od drugih, što postavlja pitanje o prirodi ljudske komunikacije.
Ionesco koristi elemente komedije i drame kako bi stvorio napetost i izazvao smijeh kod publike, dok istovremeno istražuje teške teme. Ova kombinacija daje dubinu i slojevitost njegovom djelu. Kako se radnja odvija, likovi postaju sve više frustrirani zbog svoje nemogućnosti da se povežu, a publika je svjesna apsurda njihove situacije. Umjesto da se suoče s vlastitim strahovima i nesigurnostima, likovi bježe u iluzije i laži.
Jedan od ključnih motiva u ovoj predstavi je ideja o starosti i prolaznosti vremena. Stari čovjek, koji neprestano traži smisao u svom postojanju, suočava se s vlastitom prolaznošću. Stolice, kao simboli njegove prošlosti i izgubljenih veza, postaju teret koji ga guši. Ova tema starenja i gubitka povezana je s širim pitanjima o ljudskoj sudbini i smislu života. Ionesco postavlja pitanja koja su univerzalna i koja se tiču svih nas: što znači biti čovjek u svijetu koji se čini besmislenim?
U svojoj srži, Stolice nije samo drama o dvoje ljudi koji pokušavaju komunicirati; to je duboko filozofsko promišljanje o ljudskoj prirodi, egzistencijalnim pitanjima i apsurdima svakodnevnog života. Ionescovo kazalište izaziva nas da preispitamo naše vlastite vrijednosti i uvjerenja, te da se suočimo s vlastitim strahovima i nesigurnostima. Njegovo djelo ostavlja snažan dojam na gledatelje, potičući ih na razmišljanje o vlastitom postojanju i načinu na koji se povezujemo s drugima.
U zaključku, Stolice Eugena Ionesca ostaje relevantno i izazovno djelo koje nas poziva na preispitivanje vlastitih odnosa i komunikacije. Njegova sposobnost da kroz humor i apsurd istražuje duboke teme ljudske egzistencije čini ga vječnim klasikom kazališta. Kako se suočavamo s vlastitim stolicama u životu, možemo se zapitati: jesmo li spremni sjesti i razgovarati, ili ćemo i dalje bježati od onoga što nas čini ljudima?
