Erwin Rommel, poznati njemački general iz Drugog svjetskog rata, ostaje jedna od najkontroverznijih figura u povijesti. Njegova uloga u vojnim operacijama u Sjevernoj Africi i Europskoj fronti, kao i njegova povezanost s pokušajem atentata na Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. godine, predmet su mnogih rasprava i spekulacija. Ovaj članak istražuje događaje vezane uz Rommela i planove otpora protiv Hitlera, kao i posljedice koje su proizašle iz tih događaja.
Erwin Rommel, poznat kao „Pustinjski lisac“, stekao je reputaciju hrabrog i sposobnog vojnog vođe. Njegove strategije i taktičke vještine koje je koristio tijekom bitaka u Libiji i Egiptu donijele su mu popularnost i poštovanje, čak i među neprijateljima. Međutim, tijekom rata, Rommel je postao sve više nesiguran u svoje vojne zadaće i političke odluke koje je donosio Hitler. Kao general, imao je svoje vlastite uvide o ratnoj strategiji i često se sukobljavao s Hitlerovim idejama.
U ljeto 1944. godine, situacija na bojištu se drastično promijenila. Saveznici su izveli uspješnu invaziju na Normandiju, a njemačke snage su se suočavale s teškim gubicima. Unutar Njemačke, nezadovoljstvo raste, a među vojnim i političkim krugovima pojavili su se planovi za rušenje Hitlera. Jedan od najpoznatijih pokušaja bio je onaj 20. srpnja 1944. godine, poznat kao „Pokušaj atentata na Hitlera“ ili „Operacija Valkira“. Ovaj plan uključivao je nekoliko visokih njemačkih časnika, uključujući i Clausa von Stauffenberga, koji je trebao postaviti bombu u Hitlerovoj zapovjednoj palači.
Rommelova uloga u ovom planu bila je ambivalentna. Iako nije bio izravno uključen u planiranje atentata, bio je svjestan da se nešto događa. Rommel je bio pod pritiskom da se pridruži otporu protiv Hitlera, ali je također bio zabrinut zbog mogućih posljedica za njegovu vojsku i Njemačku. Nakon što je atentat propao, situacija se drastično promijenila za sve uključene, uključujući i Rommela.
Kada je atentat na Hitlera 20. srpnja neuspješno izveden, Hitler je odlučio poduzeti stroge mjere protiv onih za koje je smatrao da su uključeni u zavjeru. Mnogi od njih su uhvaćeni, mučeni i pogubljeni. Rommel se našao u teškoj situaciji. Bio je optužen za podršku zavjeri, iako nije bio izravno umiješan u planiranje. Hitler je zahtijevao da se Rommel suoči s vojnom pravdom, no umjesto toga, ponudio mu je izbavljenje od sramote i smrt putem samoubojstva.
Rommel je 14. listopada 1944. godine izabran za samoubojstvo. U tom trenutku, njegovo zdravstveno stanje bilo je narušeno zbog ranjavanja u borbi, a on je bio svjestan da mu nema spasa. Izabran je način na koji će umrijeti — otrov, koji je donio njegov prijatelj. Rommelova smrt bila je šok za mnoge, uključujući i njegove vojnike, koji su ga smatrali herojem. Njegovo samoubojstvo je izazvalo različite reakcije, a neki su ga smatrali izdajnikom, dok su drugi vidjeli njegov čin kao posljednji znak otpora protiv tiranije.
Rommelova ostavština ostaje kontroverzna. Dok ga neki smatraju jednim od najvećih vojnih stratega, drugi ga vide kao suradnika režima koji je odgovoran za brojne ratne zločine. Njegova uloga u pokušaju atentata na Hitler otvara pitanja o moralnosti i etici u vojnim i političkim odlukama. Kako se historija nastavlja razvijati, Rommelova figura će vjerojatno ostati predmet rasprava i analize.
