Javna nabava i jednostavna nabava predstavljaju ključne koncepte u području javnog sektora i upravljanja resursima. Ovi procesi omogućuju državnim i lokalnim institucijama da učinkovito nabavljaju robu i usluge, a time i osiguravaju transparentnost, konkurentnost i odgovornost u trošenju javnih sredstava. U ovom članku istražit ćemo razlike između javne i jednostavne nabave, njihove prednosti i izazove, a također ćemo se osvrnuti na pravne okvire koji ih definiraju.
Javna nabava odnosi se na postupak u kojem javni sektori, kao što su vlade i javne institucije, nabavljaju robu i usluge od privatnih poduzeća. Ovaj postupak je reguliran zakonima i pravilnicima kako bi se osigurala pravičnost i transparentnost. U Europskoj uniji, javna nabava podliježe direktivama koje su uspostavljene kako bi se harmonizirali postupci i uvjeti nabave među državama članicama. To uključuje obvezu provođenja postupaka javnog natječaja, što omogućuje konkurenciju među ponuđačima i osigurava najbolju vrijednost za novac.
Jednostavna nabava, s druge strane, odnosi se na manji opseg nabave koji ne zahtijeva složene procedure javne nabave. Ovaj postupak može se koristiti za nabavu robe i usluga čija je ukupna vrijednost ispod određenog praga, koji se razlikuje od zemlje do zemlje. U Hrvatskoj, taj prag iznosi 200.000 kuna (otprilike 26.600 eura) za robu i usluge, dok je za građevinske radove taj prag nešto viši. Jednostavna nabava omogućuje bržu i fleksibilniju proceduru, što je posebno korisno za manje javne institucije koje nemaju kapacitet za provođenje složenih postupaka javne nabave.
Jedna od glavnih prednosti javne nabave je osiguranje transparentnosti i odgovornosti. Proces javne nabave često uključuje objavljivanje informacija o natječaju, koji je otvoren za sve zainteresirane ponuđače. Ova transparentnost smanjuje mogućnost korupcije i favoritizma, jer svi zainteresirani imaju jednake šanse sudjelovati. Također, javna nabava može potaknuti inovacije, jer se ponuđači natječu kako bi ponudili najbolja rješenja za potrebe javnog sektora.
Međutim, javna nabava može biti i izazovna. Postupci mogu biti složeni i dugotrajni, što može usporiti nabavu potrebnih resursa. Također, postoji rizik od prekomjerne birokracije, koja može ometati učinkovitost i brzinu procesa. U nekim slučajevima, javna nabava može rezultirati time da se javne institucije usmjere na formalnosti umjesto na stvarnu vrijednost koju dobivaju za svoje novce.
Jednostavna nabava nudi rješenje za ove izazove, jer omogućuje brži i jednostavniji proces nabave. Međutim, ona također dolazi s vlastitim rizicima. Bez rigoroznih postupaka javne nabave, postoji veća mogućnost neproporcionalnog trošenja sredstava ili neodgovarajuće kvalitete usluga i proizvoda. Stoga je važno da i kod jednostavne nabave postoje jasne smjernice i pravila kako bi se osigurala odgovornost.
U Hrvatskoj, zakonodavni okvir za javnu nabavu i jednostavnu nabavu reguliran je Zakonom o javnoj nabavi. Ovaj zakon postavlja pravila i smjernice za sve postupke nabave u javnom sektoru, uključujući i pragove za jednostavnu nabavu. Također, zakon propisuje obvezu javnih institucija da prate i izvještavaju o svojim nabavnim aktivnostima, što dodatno povećava transparentnost.
U zaključku, javna nabava i jednostavna nabava su dva ključna procesa koja omogućuju javnom sektoru da učinkovito upravlja svojim resursima. Dok javna nabava osigurava transparentnost i odgovornost, jednostavna nabava nudi fleksibilnost i brzinu. Kako bi se osigurala učinkovitost i pravičnost u nabavi, važno je da se oba postupka provode u skladu s propisima i smjernicama. U konačnici, cilj je osigurati najbolju vrijednost za javna sredstva, čime se doprinosi općem dobru i razvoju društva.
