U posljednjih nekoliko godina, termin “predatorički časopisi” postao je sve prisutniji u akademskim i istraživačkim krugovima, a posebno je zanimljiv u kontekstu Hrvatske. Predatorički časopisi su oni koji iskorištavaju akademske autore, tražeći od njih novac za objavljivanje radova, a pritom ne pružaju odgovarajuće recenzijske procese ili kvalitetu koju bi očekivali u pravim znanstvenim časopisima. Ova pojava predstavlja ozbiljan problem za znanstvenu zajednicu, jer može dovesti do širenja dezinformacija i loših istraživačkih praksi.
U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, akademska zajednica suočava se s izazovima prepoznavanja ovih časopisa. Mnogi istraživači, posebno mlađi, nisu uvijek svjesni kako razlikovati legitiman časopis od predatoričkog. Često se događa da istraživači, u nastojanju da objave svoje radove i ostvare napredovanje u karijeri, padnu u zamku predatoričkih časopisa. Takvi časopisi često nude brz i jednostavan način objavljivanja, ali s vremenom se ispostavi da njihova reputacija i kvaliteta nisu na razini koja se očekuje u znanstvenoj zajednici.
Pitanje predatoričkih časopisa postaje posebno važno u kontekstu financiranja istraživanja i akademskih institucija. U Hrvatskoj, kao i drugdje, financiranje znanstvenih projekata često ovisi o objavljenim radovima i njihovom utjecaju. Kada se istraživači odluče objavljivati u predatoričkim časopisima, njihova se istraživanja mogu smatrati manje značajnima, što može imati dugoročne posljedice na njihovu karijeru i reputaciju institucije kojoj pripadaju.
Jedan od načina kako se boriti protiv predatoričkih časopisa jest educirati istraživače o tome kako prepoznati takve časopise. Postoji nekoliko ključnih čimbenika koji mogu pomoći u prepoznavanju predatoričkih časopisa. Na primjer, ako časopis traži visoke naknade za objavljivanje bez jasnog sustava recenzije, to može biti znak da se radi o predatoričkom časopisu. Također, nedostatak informacija o uredništvu ili recenzentima može biti dodatni indikator.
U Hrvatskoj postoje organizacije koje se bave ovim pitanjima i pružaju resurse za istraživače kako bi im pomogle u prepoznavanju predatoričkih časopisa. Ove organizacije često nude vodiče i preporuke o tome gdje objavljivati i kako provjeriti legitimitet časopisa. Također, neke sveučilišne knjižnice pružaju informacije o časopisima koji su na popisu predloženih ili provjerenih časopisa, što može biti od pomoći istraživačima.
Još jedan važan aspekt borbe protiv predatoričkih časopisa je transparentnost u akademskom objavljivanju. Istraživači bi trebali biti otvoreni o svojim objavama i dijeliti informacije o časopisima u kojima su objavljivali. Time se potiče zdrava akademska kultura i smanjuje mogućnost da se predatorički časopisi dalje šire. Također, akademske institucije trebaju podržavati svoje istraživače u potrazi za kvalitetnim mjestima za objavljivanje, umjesto da se fokusiraju samo na kvantitetu objava.
U zaključku, predatorički časopisi predstavljaju ozbiljan izazov za akademsku zajednicu u Hrvatskoj. Važno je educirati istraživače, poticati transparentnost i podržavati kvalitetno objavljivanje. Samo tako možemo osigurati da znanstvena istraživanja imaju pravi utjecaj i doprinos društvu, a da se istovremeno zaštitimo od negativnih posljedica koje predatorički časopisi mogu donijeti.
