U posljednjim godinama, europske zemlje suočavaju se s izazovima koje donose klimatske promjene i zagađenje zraka. Kako bi se smanjile emisije štetnih plinova i poboljšala kvaliteta zraka u urbanim sredinama, mnoge europske metropole uvele su ultra niske emisijske zone (ULEZ). Ove zone imaju za cilj ograničiti pristup najzagađivačima i potaknuti korištenje ekološki prihvatljivijih oblika prijevoza.
Ultra niske emisijske zone definirane su kao područja unutar grada gdje su pravila o emisijama vozila stroža nego u ostatku urbanog prostora. U tim zonama, vozila koja ne ispunjavaju određene standarde emisije ne smiju ući ili moraju plaćati visoke naknade. Ovaj pristup potiče vozače da koriste vozila s manjim emisijama, javni prijevoz, bicikle ili čak pješače.
Prve ULEZ zone uvedene su u Londonu 2019. godine, a od tada su se proširile i na druge gradove poput Pariza, Berlina, Rima i Amsterdama. Svaki grad ima svoje specifične propise i standarde, ali osnovni cilj ostaje isti: smanjenje zagađenja zraka i poboljšanje zdravlja građana.
Jedan od ključnih elemenata ovog sustava je jasno definiranje vozila koja mogu ili ne mogu ući u ULEZ. U većini slučajeva, to uključuje starija vozila s dizelskim motorima, dok se novija vozila, osobito električna i hibridna, često oslobađaju tih naknada. Primjerice, u Londonu, vozila koja ne ispunjavaju Euro 6 standarde emisije za dizelska vozila moraju plaćati dnevnu naknadu kako bi mogla ući u zonu. Ova naknada može iznositi do 15 eura dnevno, što može biti značajan trošak za vozače koji svakodnevno putuju u grad.
Osim što se smanjuje zagađenje, ULEZ također ima ekonomske posljedice. Mnogi vozači prelaze na električna vozila ili koriste javni prijevoz, što može potaknuti razvoj infrastrukture za električne automobile, poput punionica. Također, gradovi koji implementiraju ove zone često vide poboljšanje u kvaliteti zraka, što može dovesti do smanjenja zdravstvenih problema povezanih sa zagađenjem, kao što su astma i druge respiratorne bolesti.
Međutim, postoje i kritike ovog sustava. Mnogi vozači, posebice oni iz nižih socioekonomskih skupina, smatraju da su naknade za ULEZ nepravedne i da predstavljaju dodatni trošak u već opterećenim budžetima. Također, neki se boje da bi ovakvi sustavi mogli dovesti do socijalne isključenosti, gdje siromašniji građani ne bi mogli priuštiti pristup središtima gradova.
Unatoč kritikama, Europa nastavlja širiti koncept ultra niskih emisijskih zona. Gradovi poput Barcelone, Milana i Stockholma razmatraju slične mjere kako bi se uhvatili u koštac s problemom zagađenja. Ovaj trend se može očekivati i u budućnosti, s obzirom na jačanje zakonodavstva o zaštiti okoliša na europskoj razini.
Osim u gradovima, ultra niske emisijske zone mogu se primijeniti i na određena područja izvan urbanih sredina, kao što su nacionalni parkovi ili posebne prirodne rezervate, gdje je očuvanje okoliša od ključne važnosti. Ovakvi pristupi mogu uključivati dodatne mjere, kao što su ograničenja na korištenje vozila s unutarnjim izgaranjem u određenim razdobljima ili poticaji za korištenje alternativnih oblika prijevoza.
U konačnici, ultra niske emisijske zone predstavljaju važan korak prema održivijim gradovima i čistijem okolišu. Dok se Europa suočava s izazovima klimatskih promjena, ovakve inicijative mogu pomoći u smanjenju emisija i poboljšanju kvalitete života građana. Kako se ovaj sustav razvija, važno je da se osigura pravedan pristup svim građanima, bez obzira na njihovu ekonomsku situaciju.
