Konflikt između Palestine i Izraela jedan je od najdugoročnijih i najsloženijih sukoba u modernoj povijesti. Ovaj sukob, koji traje više od stoljeća, uključuje različite aspekte, uključujući političke, vjerske, kulturne i teritorijalne, a često se postavlja pitanje: tko ima pravo? Da bismo bolje razumjeli ovu složenu situaciju, potrebno je istražiti povijest, trenutne okolnosti i perspektive obje strane.
Povijest sukoba počinje krajem 19. stoljeća, kada su sionistički pokreti počeli poticati židovsko naseljavanje u Palestini, koja je tada bila pod osmanskom vlašću. Sionizam je bio odgovor na antisemitizam u Europi, a cilj mu je bio stvaranje židovske domovine. U isto vrijeme, arapski narod, koji je živio u toj regiji, počeo je razvijati vlastitu nacionalnu svijest i otpor prema stranim utjecajima. Nakon Prvog svjetskog rata, Palestina je postala mandatna teritorija Velike Britanije, a sukobi između židovskih i arapskih zajednica počeli su se intenzivirati.
Godine 1947. Ujedinjeni narodi su predložili plan podjele Palestine na dva dijela – jedan za židovsku državu, a drugi za arapsku državu. Židovi su prihvatili plan, ali su arapske zemlje i palestinski vođa odbili. Godine 1948. Izrael je proglasio neovisnost, što je dovelo do rata s arapskim državama i masovnom izbjeglištvu Palestinaca. Ova povijesna tragedija poznata je kao Nakba, što na arapskom znači ‘katastrofa’. Od tada su Palestinci izgubili većinu svog teritorija, dok su Izraelci uspostavili svoju državu.
U sljedećim desetljećima, situacija se dodatno zakomplicirala. Izrael je okupirao Zapadnu obalu i Gazu tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine, a Palestinci su nastavili tražiti svoje pravo na samoodređenje. Razne organizacije, uključujući PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija), počele su se boriti za palestinska prava, dok su mnoge arapske zemlje pružale podršku. Međutim, nasilje i terorizam postali su dio ovog sukoba s obje strane, što je dodatno otežalo mirno rješenje.
U posljednjim desetljećima, različiti mirovni procesi pokušavali su riješiti sukob, ali bez značajnijeg uspjeha. Oslojski sporazumi iz 1993. godine donijeli su nadu, ali su kasniji događaji, uključujući nasilje, izgradnju naselja i političke intrige, doveli do stanja stagnacije. Danas, pitanje statusa Jerusalema, prava povratka palestinskih izbjeglica i granica ostaje nerazriješeno. Osim toga, unutarnje podjele među Palestincima, osobito između Fataha i Hamasa, dodatno otežavaju situaciju.
Iz perspektive Izraela, sigurnost je ključni prioritet. Nakon povijesnih traume holokausta, mnogi Izraelci smatraju da je postojanje židovske države od vitalnog značaja za opstanak židovskog naroda. Izraelska vlada često naglašava prijetnje koje dolaze iz Gaze i drugih arapskih zemalja. U tom kontekstu, mnogi Izraelci vjeruju da je njihovo djelovanje legitimno i nužno za zaštitu njihove države.
S druge strane, Palestinci se bore za priznavanje svojih prava, neovisnost i kraj okupacije. Za njih, Izrael predstavlja simbol potiskivanja i gubitka identiteta. Mnogi Palestinci smatraju da imaju pravo na svoju državu i slobodu, a njihova borba često uključuje i civilne akcije, kao i oružani otpor. U tom smislu, pitanje tko ima pravo postaje pitanje ljudskih prava i pravde.
U konačnici, odgovor na pitanje tko ima pravo u sukobu između Palestine i Izraela nije jednostavan. Obje strane imaju svoje povijesne, političke i emocionalne argumente. U tom kontekstu, važno je razumjeti da je sukob duboko ukorijenjen u povijesti i da se ne može svesti na jednostavne odgovore. Pokušaji mirnog rješenja zahtijevaju dijalog, empatiju i razumijevanje složenosti situacije. Samo kroz takav pristup može se nadati izgradnji trajnog mira koji će zadovoljiti potrebe i prava svih koji žive u toj regiji.
