Oproštajna simfonija, poznata i kao Simfonija br. 45 u Fis-duru, jedno je od najvažnijih djela klasične glazbe, a njen kompozitor je poznati nadrealist i inovator u svijetu simfonijske glazbe, Joseph Haydn. Ova simfonija, koja je napisana 1772. godine, ima posebno značenje ne samo zbog svoje glazbene ljepote, već i zbog konteksta u kojem je nastala.
U vrijeme kada je Haydn komponirao ovu simfoniju, bio je angažiran kao kapelmajstor na dvoru Esterházy, gdje je imao priliku eksperimentirati s različitim glazbenim formama i stilovima. Oproštajna simfonija je posebna po tome što je bila svojevrsna poruka njegovom poslodavcu, knezu Miklóšu Esterházyju, o potrebama i željama muzičara u orkestru. Naime, Haydn je želio da se orkestar vrati u Beč, gdje su uvjeti za rad bili mnogo povoljniji nego na izoliranom imanju Esterházy.
Glazba ove simfonije je puna emocija i izražava osjećaj nostalgije i čežnje. Haydn je u njoj koristio inovativne tehnike, uključujući postupno smanjenje broja muzičara koji nastupaju tijekom posljednjeg stavka, što simbolizira „oproštaj“ od publike. Kako se simfonija približava kraju, instrumenti jedan po jedan prestaju svirati, ostavljajući samo jedan ili dva muzičara na pozornici. Ova ideja oproštaja od publike postala je jedan od najprepoznatljivijih trenutaka u klasičnoj glazbi.
Simfonija se sastoji od četiri stavka, a svaki od njih nosi svoje karakteristike. Prvi stavak, Allegro moderato, započinje energičnom temom koja se razvija kroz različite tonove. Drugi stavak, Adagio, donosi mirniji ton i omogućuje slušatelju da osjeti emotivnu dubinu Haydnove glazbe. Treći stavak, Menuetto, donosi ritmičnu dinamiku, dok završni stavak, Finale, donosi dramatičan oproštaj.
Osim što je ovo djelo značajno zbog svoje glazbene kompozicije, ono također ima važnu povijesnu i kulturnu dimenziju. Oproštajna simfonija simbolizira promjene u glazbenoj sceni 18. stoljeća, kada su kompozitori počeli više eksperimentirati s formama i struktura. Haydn se u ovom djelu pokazuje kao predvodnik u razvoju simfonijske forme, što je kasnije utjecalo na mnoge kompozitore, uključujući i Beethovena.
Danas, Oproštajna simfonija ostaje popularna među orkestrima i izvođačima diljem svijeta. Njezina izvedba često se može čuti na koncertima klasične glazbe, a mnogi su je izvođači snimili i objavili na albumima. Ova simfonija nije samo glazbeno djelo, već i simbol otpornosti i želje za slobodom, što ju čini relevantnom i u današnjem društvu.
Na kraju, Oproštajna simfonija nije samo kompozicija, već i priča o ljudskim emocijama, željama i potrebama. Joseph Haydn, kroz svoje umjetničko stvaralaštvo, uspio je izraziti ono što mnogi od nas osjećaju – potrebu za povezanošću, razumijevanjem i slobodom. Ovaj kompozitor, kroz svoje djelo, ostavio je trajni pečat na klasičnu glazbu i nastavlja inspirirati nove generacije glazbenika i slušatelja.
