Narcizam, kao psihološki fenomen, tijekom godina je privukao veliku pažnju, ne samo među stručnjacima u oblasti psihologije, već i među širim društvom. U posljednje vrijeme, rasprave o tome hoće li narcizam ostati dijagnoza u službenim klasifikacijama mentalnih poremećaja postaju sve intenzivnije. Ovaj članak istražuje mogućnost da narcizam, koji je trenutno klasificiran kao poremećaj ličnosti, postane nešto što se više ne smatra dijagnozom, te koje bi to implikacije imalo za društvo.
Narcizam se definira kao obrazac grandioznog osjećaja vlastite važnosti, potreba za divljenjem i nedostatak empatije prema drugima. U psihijatriji se narcizam često povezuje s Narcisoidnim poremećajem ličnosti (NPD), koji se klasificira u Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM-5). Međutim, moderni pristupi mentalnom zdravlju sve više preispituju tradicionalne dijagnoze i njihove granice. S obzirom na to, postavlja se pitanje: Hoće li narcizam uskoro biti izbačen iz službenih klasifikacija kao dijagnoza?
Jedan od razloga zašto se ovaj koncept preispituje je promjena u načinu na koji shvaćamo mentalno zdravlje. U suvremenom društvu, osobine kao što su samopouzdanje, ambicija i uspjeh često se slave i smatraju pozitivnima. Na društvenim mrežama, gdje se često ističe individualnost i osobni branding, narcistične osobine mogu biti čak i poželjne. Ovo dovodi do stava da su te osobine normalne u određenim kontekstima, a ne nužno patološke. S obzirom na to, postoji rizik od normalizacije narcizma, što može rezultirati njegovim izbacivanjem iz dijagnostičkih priručnika.
Osim toga, postoje i argumenti da bi se narcizam trebao promatrati kroz prizmu kulture. U društvima koja naglašavaju kolektivizam, narcizam može biti manje prihvaćen nego u individualističkim društvima koja slave osobne uspjehe. U tom smislu, pitanje je koliko je narcizam stvarno patološki, a koliko je rezultat društvenih i kulturnih očekivanja. Ova promjena perspektive može dodatno potaknuti raspravu o tome treba li narcizam ostati dijagnoza ili ne.
Uz to, postoji i pitanje kako se narcizam manifestira u različitim životnim fazama. Mnogi stručnjaci smatraju da su određene narcistične osobine normalne tijekom adolescencije, kada mladi ljudi razvijaju svoj identitet i traže svoje mjesto u svijetu. U tom kontekstu, može se postaviti pitanje je li ispravno klasificirati te osobine kao poremećaj ili ih smatrati dijelom normalnog razvojnog procesa. Ako su narcistične osobine normalne u određenim životnim fazama, to može značiti da ne bi trebale biti dijagnosticirane kao poremećaj.
Međutim, važno je napomenuti da su ekstremni oblici narcizma, koji uzrokuju značajne probleme u međuljudskim odnosima ili funkcioniranju pojedinca, još uvijek ozbiljan problem. U tom smislu, i dalje je potrebno prepoznavati i adresirati te oblike ponašanja, čak i ako se narcizam kao dijagnoza možda preispituje. Stručnjaci upozoravaju da bi izbacivanje narcizma iz dijagnostičkih priručnika moglo dovesti do stigmatizacije onih koji su stvarno pogođeni te bi moglo otežati pristup potrebnoj pomoći.
U konačnici, pitanje hoće li narcizam uskoro biti izbačen kao dijagnoza ostaje otvoreno. Dok se društvo mijenja i razvija, tako i naše razumijevanje mentalnog zdravlja i poremećaja ličnosti evoluira. Ova rasprava ne samo da postavlja pitanja o narcizmu kao dijagnozi, već i o našim vrijednostima i očekivanjima kao društva. Kako se budućnost mentalnog zdravlja bude razvijala, važno je da ostanemo otvoreni za nove perspektive, ali i da čuvamo kritički pristup prema onome što se smatra normalnim i patološkim.
