Vittorio Emanuele II, poznat kao kralj koji je ujedinio Italiju, proklamiran je za kralja Italije 17. ožujka 1861. godine. Ovaj događaj označio je ključan trenutak u povijesti Italije, kada su se različiti gradovi-države, kraljevine i teritoriji ujedinili pod jedinstvenu vlast. U ovom članku istražujemo okolnosti koje su dovele do tog važnog događaja, kao i utjecaj koji je Vittorio Emanuele II imao na formiranje moderne Italije.
Na prijelazu iz 19. stoljeća, Italija se sastojala od više od stotinu različitih država i kraljevina, uključujući Kraljevinu Sardiniju, Kraljevinu Napulj, Kraljevinu Lombardiju i mnoge druge. Ova fragmentacija otežavala je političku stabilnost i gospodarski razvoj. U tom kontekstu, Vittorio Emanuele II, kralj Kraljevine Sardinije, postao je ključna figura u pokretu za ujedinjenje Italije.
Vittorio Emanuele II bio je sin kralja Karlosa Alberto i preuzeo je prijestolje 1849. godine. U to vrijeme, Italija je bila podložna stranim utjecajima, posebno Austrije, koja je kontrolirala velike dijelove sjeverne Italije. Kralj Karlos Alberto sudjelovao je u revolucijama 1848. godine, ali je na kraju izgubio i abdicirao u korist svog sina, Vittoria Emanuelea II. Iako su pokušaji ujedinjenja bili neuspješni, stvorili su temelj za buduće borbe za neovisnost.
U razdoblju koje je uslijedilo, Vittorio Emanuele II okupio je oko sebe istomišljenike, uključujući vođu pokreta za ujedinjenje, Giuseppea Garibaldi. Garibaldi je predvodio vojne akcije koje su bile ključne za oslobađanje Južne Italije od stranih vlasti. Njihova suradnja bila je ključna za uspjeh pokreta za ujedinjenje, a Vittorio Emanuele II je prepoznao važnost Garibaldiovih vojnika u borbi protiv Austrijskog Carstva.
Godine 1860. Garibaldi je organizirao ekspediciju poznatu kao ‘Tisuću’ (spedizione dei Mille) koja je imala za cilj oslobađanje Kraljevine Napulj. Ova vojska dobrovoljaca brzo je osvojila Siciliju i potom se zaputila prema Napulju, gdje su se pridružili lokalnim pobunjenicima. Nakon što su uspješno osvojili Napulj, Garibaldi je odlučio predati osvojene teritorije Vittoriju Emanueleu II, čime je znatno povećao njegovu vlast i teritorij.
U trenutku proglašenja kraljem, Italija je bila podijeljena, ali je Vittorio Emanuele II uspio pridobiti podršku različitih frakcija i naroda. Njegova krunidba 1861. godine bila je simbol nade i jedinstva, ali proces ujedinjenja nije bio dovršen. Tijekom sljedećih nekoliko godina, Italija se suočila s brojnim izazovima, uključujući sukobe s Austrijom i unutarnje političke napetosti.
Jedan od ključnih trenutaka u procesu ujedinjenja bio je i rat 1866. godine, kada je Italija sklopila savez s Pruskom protiv Austrije. Nakon pobjede Pruske, Italija je dobila Veneciju, čime je dodatno proširila svoje teritorije. Međutim, punopravno ujedinjenje Italije postignuto je tek 1871. godine, kada je Rim proglašen glavnim gradom Kraljevine Italije.
Vittorio Emanuele II vladao je Italijom do svoje smrti 1878. godine. Njegovo nasljeđe uključuje ne samo stvaranje jedinstvene države, već i jačanje nacionalnog identiteta među Talijanima. Njegovo ime ostalo je zauvijek povezano s procesom ujedinjenja, a mnoge ulice, trgovi i spomenici diljem Italije posvećeni su njemu kao simbolu talijanske neovisnosti.
U zaključku, Vittorio Emanuele II bio je ključna figura u formiranju moderne Italije. Njegovo proglašenje kraljem 1861. godine označilo je početak novog poglavlja u talijanskoj povijesti, koje je dovelo do ujedinjenja različitih regija i narodnosti. Njegova vizija, hrabrost i sposobnost vođenja doveli su do stvaranja jedne od najvažnijih europskih država. Ova povijesna priča i danas inspirira mnoge, a nasljeđe Vittorija Emanuelea II ostaje trajno u kolektivnoj svijesti talijanskog naroda.
