Nasilje je ozbiljan društveni problem koji pogađa sve segmente društva, neovisno o dobi, spolu, etničkoj pripadnosti ili socioekonomskom statusu. Kada govorimo o nasilju, često se susrećemo s raznim izgovorima i opravdanjima koja se koriste za njegovo prikrivanje ili minimiziranje njegovih posljedica. No, ključno je razumjeti da za nasilje jednostavno nema opravdanja.
U raznim oblicima, nasilje se može manifestirati fizički, emocionalno, psihički ili seksualno. Fizičko nasilje, koje uključuje udaranje, gušenje ili bilo kakav oblik tjelesnog zlostavljanja, često je najočitiji oblik nasilja. Međutim, emocionalno i psihičko nasilje su podjednako ozbiljni, a ponekad i teže uočljivi. Osobe koje trpe emocionalno nasilje često se suočavaju s dugotrajnim posljedicama koje utječu na njihovo mentalno zdravlje i samopouzdanje.
Jedan od ključnih problema u društvu je tendencija da se nasilje opravdava raznim okolnostima. Često čujemo izgovore poput ‘bio je pod stresom’, ‘to je samo bila nesreća’ ili ‘ona ga je isprovocirala’. Ovi izgovori ne samo da umanjuju težinu nasilja, već i dodatno traumatiziraju žrtve. Svaki put kada se nasilje pokušava opravdati, šalje se poruka da je takvo ponašanje prihvatljivo, što može potaknuti ciklus nasilja i zloupotrebe.
Osim toga, uzrok nasilja često leži u društvenim normama i vrijednostima koje glorificiraju agresiju ili nasilje kao oblik rješavanja sukoba. Mediji često prikazuju nasilje kao nešto uzbudljivo ili glamurozno, što može utjecati na ponašanje mladih. U tom smislu, obrazovanje i prevencija igraju ključnu ulogu u borbi protiv nasilja. Potrebno je educirati djecu i mlade o zdravim odnosima, komunikacijskim vještinama i načinima rješavanja sukoba bez nasilja.
Važno je napomenuti da žrtve nasilja često ostaju same, bojeći se prijaviti zlostavljanje ili potražiti pomoć. Društvo mora stvoriti sigurno okruženje u kojem će žrtve moći otvoreno razgovarati o svojim iskustvima bez straha od osude. Organizacije koje se bave zaštitom žrtava nasilja trebale bi pružiti podršku i resurse kako bi se olakšao proces izlaska iz nasilne situacije.
U mnogim slučajevima, nasilje se može spriječiti ranom intervencijom. Obitelji, škole i zajednice trebaju surađivati na prepoznavanju znakova nasilja i pružanju pomoći potrebnima. Uvođenje programa koji se fokusiraju na emocionalnu inteligenciju, empatiju i nenasilne načine rješavanja sukoba može značajno smanjiti incidenciju nasilja.
Prava žrtava nasilja trebaju biti zaštićena zakonom, a počinitelji nasilja trebaju snositi odgovornost za svoje postupke. Zakonodavni okvir treba osigurati da se žrtvama pruži zaštita i podrška, dok se počiniteljima pruži prilika za rehabilitaciju, ali ne na račun žrtava. Pravična pravda uključuje ne samo kažnjavanje počinitelja, već i pružanje pomoći žrtvama kako bi se oporavile od trauma koje su pretrpjele.
Na kraju, društvo kao cjelina mora preuzeti odgovornost u borbi protiv nasilja. To podrazumijeva podršku inicijativama koje se bore protiv nasilja, sudjelovanje u kampanjama podizanja svijesti i aktivno suprotstavljanje nasilju u svim njegovim oblicima. Samo zajedničkim naporima možemo stvoriti sigurnije okruženje za sve, gdje će nasilje biti prepoznato kao neprihvatljivo ponašanje, a žrtve će imati podršku potrebnu za oporavak. U tom smislu, izjava da ‘za nasilje nema opravdanja’ trebala bi postati temelj naše kolektivne svijesti i djelovanja.
