U šumici punoj boja i zvukova, mali zeko imenom Miki prolazio je kroz svoja svakodnevna uzbuđenja. Miki je bio veseli zeko koji je volio skakati, trčati i igrati se sa svojim prijateljima. Međutim, taj dan bio je drugačiji. Miki je sjedio pod stablom, a suze su mu tekle niz obraze. Njegovi prijatelji su se brinuli i pitali se zašto mali zeko plače i ne može da skače.
Razlog Mikijevog plača bio je jednostavan, ali duboko emotivan. Naime, Miki je izgubio svoju omiljenu igračku – malog crvenog zmajića kojeg je dobio na poklon od svoje bake. Njegova baka bila je posebna osoba u njegovom životu, a zmajić je predstavljao sve lijepe uspomene koje su dijelili. Miki je osjećao tugu jer nije mogao pronaći zmajića i to ga je spriječilo da se igra i skače s prijateljima.
Dok su se njegovi prijatelji okupljali oko njega, Miki je pričao o svojoj igrački i kako se osjećao. Zeko po imenu Luki, koji je bio najstariji među njima, pokušao je utješiti Mikija. Rekao mu je da je u redu plakati, da je normalno osjećati se tužno kada izgubimo nešto važno. No, Luki je također naglasio kako je važno pronaći način da se ponovno usredotočimo na sreću i igru.
“Miki,” rekao je Luki, “možda tvoj zmajić nije daleko. Možda ga možemo pronaći zajedno. Hajde da se okupimo i potražimo ga.” Ova ideja ohrabrila je Mikija. Osjetio je kako mu srce ponovno postaje lakše, a osmijeh se počeo vraćati na njegovo lice. Njegovi prijatelji su odmah pristali pomoći u potrazi. Zajedno su krenuli u šumu, provjeravajući svaki kutak i svaki grm.
Putem su razgovarali o svim lijepim uspomenama koje su imali s Mikijevim zmajićem. Sjećali su se kako su se zajedno igrali, kako je Miki uvijek bio sretan dok ga je imao. Ovi razgovori su pomogli Mikiju da shvati koliko su njegovi prijatelji važni i koliko ga podržavaju u teškim trenucima. Svi su se trudili da ga oraspolože, čak su i sami počeli pričati o svojim igračkama koje su izgubili, kako su se tada osjećali, i kako su ih kasnije pronašli ili zamijenili.
Nakon nekoliko sati potrage, Miki je osjetio kako se tuga polako povlači. Njegovi prijatelji su bili uz njega, a to je činilo sve lakšim. Iako zmajić još uvijek nije bio pronađen, Miki je shvatio da nije sam. Svi su se trudili da ga usreće i to je bilo ono što je najviše cijenio. Na kraju su odlučili napraviti mali piknik kako bi proslavili prijateljstvo. Donijeli su hranu, sokove i uživali u zajedničkom vremenu.
Dok su se smijali i razgovarali, Miki je shvatio da sreća ne dolazi uvijek iz stvari koje posjedujemo, već iz odnosa koje imamo s ljudima oko sebe. Njegovo srce se ispunilo radošću. U tom trenutku, Miki je shvatio da iako je zmajić važan, prijateljstvo je ono što ga čini pravim sretnim. Svi su se dogovorili da će nastaviti tražiti zmajića, ali su također obećali da će uvijek biti uz njega, bez obzira na sve.
Na kraju dana, Miki je shvatio da su suze bile samo prolazne. Vraćajući se kući, osjećao je nadu i sreću. Iako zmajić nije bio s njim, njegova sreća nije ovisila o igračkama, već o ljubavi i podršci njegovih prijatelja. S uzdignutom glavom, Miki je pomislio kako će se sutra ponovno igrati i skakati, jer je znao da, bez obzira na sve, ima prijatelje koji će mu uvijek biti uz bok.