Razvoj socijalnih vještina kod djece jedan je od najvažnijih aspekata njihova odrastanja. Kada primijetimo da se naše dijete ne igra s drugom djecom, to može izazvati zabrinutost i pitanja o tome što bi moglo biti uzrok takvog ponašanja. Postoji mnogo razloga zbog kojih se dijete može povući i izbjegavati interakciju s vršnjacima, a važno je razumjeti te razloge kako bismo mogli pružiti pravilan okvir podrške i poticaja.
Jedan od najčešćih razloga zbog kojih se djeca ne igraju s drugima je njihova prirodna sklonost prema introverziji. Neka djeca jednostavno uživaju u vlastitom društvu i radije provode vrijeme sama nego u grupi. Ova osobina ne znači nužno da dijete ima problema s socijalizacijom, već može ukazivati na to da se osjeća ugodnije kada igra igre koje zahtijevaju manje interakcije ili kada sudjeluje u aktivnostima koje su individualne prirode, poput crtanja ili čitanja. U takvim slučajevima, roditelji bi trebali poticati dijete da istražuje različite oblike igre, ali bez prisile.
Osim toga, strah od odbacivanja ili neuspjeha može biti značajan faktor koji utječe na djetetovu želju za igrom s drugima. Djeca su često osjetljiva na to kako ih drugi percipiraju, a strah od toga da neće biti prihvaćena od strane vršnjaka može ih navesti da se povuku. Ovaj strah može proizaći iz prethodnih negativnih iskustava, poput isključenja ili zadirkivanja. U tom slučaju, roditelji trebaju raditi na jačanju djetetove samopouzdanja kroz pozitivne povratne informacije i poticanje na sudjelovanje u grupnim aktivnostima, bez pritiska da uvijek moraju biti najbolji.
Još jedan razlog zašto se dijete možda ne igra s drugom djecom može biti nedostatak socijalnih vještina. Neka djeca možda nisu naučila kako započeti interakciju ili kako se uključiti u grupnu igru. U takvim situacijama, roditelji mogu pomoći svojoj djeci kroz igru u kojoj će učiti kako komunicirati i surađivati s drugima. Igranje jednostavnih igara koje uključuju timski rad može biti korisno, a roditelji mogu koristiti i primjere iz svakodnevnog života kako bi pokazali važnost zajedničkog rada i dijeljenja.
Ponekad, dijete se ne igra s drugom djecom zbog promjena u životnom okruženju, poput preseljenja ili početka nove škole. Ove promjene mogu biti zastrašujuće za dijete, a prilagodba novom okruženju može potrajati. U ovim situacijama, važno je pružiti djetetu dodatnu podršku i ohrabrenje. Roditelji mogu pomoći tako da organiziraju igraonice ili druženja s drugim djecom, kako bi se dijete lakše uklopilo u novu zajednicu. Također, roditelji mogu razgovarati s učiteljima ili skrbnicima kako bi saznali kako se dijete ponaša u školi ili na igralištu.
U nekim slučajevima, može biti korisno potražiti savjet stručnjaka. Ako se ponašanje djeteta ne poboljšava ili ako se čini da je dijete izuzetno anksiozno ili povučeno, razgovor s psihologom ili terapeutom može pomoći u pronalaženju načina kako podržati dijete u razvoju socijalnih vještina. Stručnjaci mogu pružiti korisne strategije i resurse koji mogu pomoći djetetu da se osjeća ugodnije u interakciji s vršnjacima.
Na kraju, važno je napomenuti da svako dijete raste i razvija se svojim tempom. Neka djeca će brže razviti socijalne vještine, dok će druga trebati više vremena. Roditelji bi trebali biti strpljivi i pružiti podršku svojoj djeci bez pritiska. Uz pravilnu podršku, poticaje i ljubav, većina djece naći će svoj put prema društvenim interakcijama i igrama s vršnjacima.
