U današnjem društvu, pitanje zapošljavanja često se postavlja u kontekstu različitih skupina koje se suočavaju s izazovima prilikom pronalaska posla. Među tim skupinama, one koje se teže zapošljavaju često uključuju osobe s invaliditetom, starije radnike, dugotrajno nezaposlene te mlade ljude bez radnog iskustva. Ova situacija stvara ne samo individualne izazove, već i šire socijalne i ekonomske posljedice za društvo u cjelini.
Teže zapošljive skupine suočavaju se s različitim preprekama koje otežavaju njihov ulazak ili povratak na tržište rada. Osobe s invaliditetom često nailaze na fizičke prepreke, poput nepristupačnih radnih mjesta, kao i na predrasude poslodavaca. Stariji radnici, s druge strane, mogu se suočiti s diskriminacijom zbog svoje dobi, što ih može obeshrabriti u potrazi za poslom. Dugotrajno nezaposleni često gube samopouzdanje i vještine koje su potrebne na tržištu rada, dok mladi ljudi bez iskustva imaju poteškoća u pronalaženju poslodavaca koji su spremni ulagati u njihovo usavršavanje.
U Europskoj uniji, podaci pokazuju da su teže zapošljive skupine suočene s višim stopama nezaposlenosti u usporedbi s općom populacijom. Prema izvješćima Eurostata, osobe s invaliditetom imaju stopu zaposlenosti koja je znatno niža od prosjeka, dok se stariji radnici često suočavaju s preprekama kada pokušavaju pronaći novo zaposlenje nakon gubitka posla. Ove statistike ukazuju na potrebu za aktivnijim politikama zapošljavanja koje bi se usmjerile na potporu ovim skupinama.
Jedan od načina na koji se može pomoći teže zapošljivim skupinama je kroz obrazovanje i osposobljavanje. Programi koji nude dodatno obrazovanje, stručnu praksu i mentorstvo mogu značajno povećati šanse tih pojedinaca za zapošljavanje. Također, poslodavci bi trebali biti potaknuti da razvijaju politike zapošljavanja koje su inkluzivne i koje prepoznaju vrijednost raznolikosti na radnom mjestu.
Osim obrazovanja, važna je i svijest poslodavaca o prednostima zapošljavanja teže zapošljivih skupina. Kroz različite inicijative i kampanje, moguće je educirati poslodavce o vrijednosti koju donose različiti radnici, bez obzira na njihove izazove. Uvođenjem fleksibilnih radnih aranžmana, kao i prilagodbom radnog okruženja, poslodavci mogu otvoriti vrata mnogim talentiranim pojedincima koji su se do sada suočavali s preprekama.
Drugi aspekt koji treba uzeti u obzir su poticaji za zapošljavanje. Vlade i lokalne zajednice mogu uvesti različite mjere poticanja poslodavaca da zapošljavaju teže zapošljive skupine. To može uključivati subvencije za plaće, porezne olakšice ili druge financijske poticaje koji će motivirati poslodavce da pružaju prilike osobama koje se teže zapošljavaju. Ove mjere ne samo da bi pomogle tim pojedincima, već bi i doprinijele smanjenju opterećenja na sustav socijalne pomoći.
Uz to, važno je razvijati zajednicu i mreže podrške koje će pomagati teže zapošljivim skupinama u njihovom putu prema zaposlenju. Organizacije civilnog društva, nevladine udruge i lokalne zajednice mogu igrati ključnu ulogu u pružanju podrške i resursa koji su potrebni za uspjeh. Kroz različite radionice, informativne sesije i umrežavanje, ove organizacije mogu pomoći pojedincima da se povežu s potencijalnim poslodavcima i izgrade svoje vještine i samopouzdanje.
U zaključku, teže zapošljive skupine predstavljaju izazov koji zahtijeva sveobuhvatan pristup. Kroz obrazovanje, svijest poslodavaca, poticaje i podršku zajednice, moguće je stvoriti inkluzivnije radno okruženje koje će omogućiti svima da ostvare svoj puni potencijal. Osnaživanjem ovih skupina, ne samo da pomažemo pojedincima, već i doprinosimo razvoju jačeg i otpornijeg društva.
